Postupno se približavamo temi koja se pokazala korisnom u ovim kontekstima. Ova je tema prilično osjetljiva jer se odnosi na vjenčanja i uobičajene kuverte povezane s njima. Rođaci često nagađaju o iznosima koje su drugi dali, zanima ih sadržaj svake kuverte. U međuvremenu, mladenci sigurno jedva čekaju prikupiti što više kako bi nadoknadili troškove vjenčanja.
Kad su vjenčanja u pitanju, mnogi ljudi često misle da izbor poklona i kuverti nije glavni problem. To je vrijedilo i za Radmilu iz Njemačke tijekom njenog dolaska na svadbu u Srbiji, no njezino iskustvo pokazalo se prilično neugodnim. Za poklon nećakinji izdvojila je 200 eura, no taj iznos i dalje ju je osjećao nelagodno. 2017. godine javno je podijelila tu spoznaju, a cijelu priču donosimo ovdje. Život “preko bare” često stvara dojam imućnosti i imućnosti. Ovo je uvjerenje bilo osobito rašireno u devedesetima, vremenu kada je u Srbiji i Bosni bilo gotovo nemoguće zaraditi više od nekoliko maraka mjesečno, zbog čega su mnogi bili u teškoj situaciji.
Za usporedbu, iako su troškovi bili veliki, Zapadna Europa još uvijek se činila sličnom balkanskim zemljama. Dolazak s resursima koje ste posjedovali kući davao je osjećaj kraljevstva. Ljudi bi se ugledali na vas, darivali bi vas i svi bi bili zadovoljni. Na kraju biste doživjeli duboku starost. Međutim, kada se član obitelji razbolio, pojavili su se medicinski troškovi, što je dovelo do financijskih poteškoća. Našla sam se bez muža, dok je moj sin iscrpio gotovo sve naše resurse. Obitelj nam se raspala, a ja sam u poznim godinama nastavio raditi sam. Dobio sam poziv od rođaka iz Kruševca na njihovo vjenčanje i pristao sam doći.
- Dok sam se spremao obući, preplavio me osjećaj srama u vezi sa svojim životom. Sa sobom sam imao dvjesto eura i to je sve što sam uspio. Iako imam više, nešto moram ostaviti sa strane. U trenucima tišine ne mogu a da ne razmišljam o tome što budućnost može donijeti. Iskreno se pitam hoće li moji današnji mlađi rođaci rado pomoći ili brinuti se za mene. Vjenčanje je bilo lijepo, no kad sam predao omotnicu, osjetio sam promjenu u atmosferi. Pažnja svih prvo se usmjerila na mog rođaka iz Njemačke, koji je nekada bio imućan, a zatim na mene.
Trebao sam svečano ući, ali nisam uspio. Žudio sam za tim i istinski sam to želio, ali život je imao drugačije namjere. Sljedeći dan razgovarali smo s mladencima o darovima. Tvrdili su da im je svejedno, no činilo se drugačije. U više navrata spominjali su da su im neki dalji rođaci iz Bosne dali 500 eura te da su se zadužili dok su dugo čekali vjenčanje nećakinje. Osjetio sam osjećaj frustracije prema sebi. Da sam im dodijelio više resursa, možda se ne bih suočio s ovim razočaranjem. Preplavila me krivnja jer mi pokazuju brigu i dobrotu.
Ipak, osjećam potrebu rezervirati nešto za sebe, za svaki slučaj. Je li moja odluka bila ispravna? Osjećam se nesigurno. Čeznem za budućnošću ispunjenom svjetlijim danima, u kojoj prevladava međusobno poštovanje i gdje se nikada ne fokusiramo na sadržaj koverte. Moje razočaranje nije proizlazilo iz pomisli da me ne bi cijenili za više od dvjesto eura, već iz moje želje da mladima pružim više prilika. Želim im pomoći i osigurati da financijska ograničenja ne ometaju njihov potencijal. U konačnici ostaju samo neostvarene želje.
