Sve u porodicama može biti lijepo i bajno dok ne dođe do podjele imovine. Danas ćemo pisati o zanimljivoj priči gdje se spominje žena koja je riješila da svoje iskustvo podjeli u javnost.
U mnogim porodicama na Balkanu, pitanje nasleđivanja imovine i dalje je osjetljiva tema koja može izazvati duboke rane, podelu među članovima porodice, pa čak i potpuni prekid odnosa. Iako zakonski okvir danas ne pravi razliku između muškaraca i žena kada je reč o pravu na nasledstvo, u praksi su mnoge žene i dalje u podređenom položaju zbog tradicionalnih vjerovanja i društvenih normi koje favorizuju sinove kao nasljednike.
Priča jedne žene po imenu Jadranka otkriva koliko ovakva praksa može biti bolna i nepravedna. U njenom slučaju, i pored toga što po zakonu ima pravo na deo porodične imovine, ostala je potpuno bez ičega, dok je njen brat naslijedio gotovo sve što su roditelji posjedovali. Ona se nije povukla u tišinu, već je odlučila da javno govori o svom iskustvu, ne samo zbog sebe, već i zbog mnogih drugih žena koje prolaze kroz slične situacije, ali o njima ćute.
U trenutku kada je njen otac iznenada preminuo, Jadranka se obratila majci s pitanjem o nasledstvu. Odgovor koji je dobila duboko ju je povrijedio. Majka joj je rekla da ne bi trebalo ništa da traži, jer već ima stan – misleći pri tom na stan koji je formalno u vlasništvu njenog muža. Ta rečenica nije se ticala samo nekretnine, već je nosila dublju poruku – da Jadranka nema pravo da traži ono što joj pripada, jer se pretpostavlja da je već “zbrinuta”. Za Jadranku, to je bio trenutak spoznaje koliko njene potrebe i njen identitet nisu prepoznati u sopstvenoj porodici.
Brat, kojem je pokušala objasniti koliko joj je važno da ima nešto svoje, reagovao je hladno i ultimativno. Rekao joj je da, ukoliko uzme bilo šta, neka ne računa da ima brata. Njena reakcija bila je jednako odlučna – rekla mu je da mu ostavlja sve, ali da više nema sestru. Tim riječima nije izgubila samo deo imovine, već je doživela i emocionalni gubitak – osjećaj da je isključena i odbačena.
- Njena priča izazvala je snažnu reakciju javnosti. Na društvenim mrežama su se nizali komentari – dok su jedni tvrdili da je u redu da sin preuzme porodičnu imovinu jer je to “uvijek bilo tako”, većina je stala na stranu Jadranke, osuđujući ponašanje njenih roditelja i brata. Posebno je istaknuto da roditelji često izbjegavaju da na vrijeme riješe pitanje nasledstva, pravdajući se time da ne žele narušiti porodične odnose. Međutim, upravo takav pristup često vodi do sukoba, narušenih veza i dubokih nepravdi.
Jedan komentar posebno se istakao jer je ukazivao na važnu pravnu posljedicu – žena koja se odrekne svog nasledstva, pa makar i pod pritiskom, gubi pravo ne samo na imovinu, već i na eventualnu socijalnu pomoć. U očima zakona, ona je neko ko je imao imovinu i svesno je odbacio, pa ne može kasnije da traži pomoć države.
Advokat Miloš Radulac oglasio se kako bi dodatno objasnio pozadinu ovakvih slučajeva. On je istakao da ovakva praksa ima korijene u starim vjerovanjima, prema kojima se žena, udajom, „prepušta“ drugoj porodici, dok sin ostaje u roditeljskoj kući i zato mu „pripada“ nasledstvo. Iako se ovakvi stavovi sve manje sreću u većim i urbanim sredinama, u manjim mestima i dalje su veoma prisutni.
Radulac je objasnio da zakon ne pravi razliku među naslednicima po polu. Svako dijete ima pravo na jednak deo nasledstva, osim u slučajevima kada je roditelj to drugačije odredio za života ili kada se naslednik pismeno odrekne svog prava. U tom slučaju, takav dokument ima neopozivu pravnu snagu – jednom kad je potpisan, nema povratka.
- Jadrankina priča pokazuje da nasleđe nije samo pitanje vlasništva nad nekretninama, već i pitanje poštovanja, priznanja i pripadnosti. Kada se jednoj osobi oduzme pravo da nasledi ono što joj po rođenju pripada, šalje joj se poruka da nije ravnopravan član porodice, da nije viđena, niti važna.
Zbog toga ova ispovest ne treba da bude doživljena samo kao lični slučaj. Ona je ogledalo šireg društvenog problema, tihe i sistemske nepravde koja se često ne vidi dok ne postane prekasno. Jadrankina priča nas podsjeća da jednakost ne treba da ostane samo u zakonima – ona mora da živi u porodicama, u svakodnevnim odlukama, u načinu na koji gledamo jedni na druge. Tek tada možemo reći da smo istinski pravedno društvo.
