Patrijarh Pavle je preminuo prije 15 godina, ali njegove mudre riječi i dalje žive među nama.
Njegove riječi nisu bile samo odgovori, niti utešne fraze – u njima se osjećala istinska vjera, toplina ljubavi i duboko smirenje. Patrijarh Pavle nije govorio da bi ostavio utisak, već da bi dotakao srce. Među mnogim pričama koje su ostale urezane u kolektivnoj svijesti, jedna se posebno izdvaja. Ona govori o najvećem ljudskom gubitku – gubitku djeteta.
Priču je podijelio Nenad Gugl, profesor srpskog jezika, u jednoj televizijskoj emisiji, i od tada se prenosi s koljena na koljeno kao primjer snage istinske vjere i ljudske saosjećajnosti.
- Jedna majka, slomljena i izgubljena u beskrajnoj boli, ostala je bez sina. Mlad život ugašen vlastitom rukom. Očajna i bez odgovora, tražila je da mu se održi opelo, želeći da mu pruži posljednji ispraćaj, dostojanstven i po pravilima pravoslavne vjere. Ali, prema crkvenim kanonima, opelo nije dopušteno osobama koje su sebi oduzele život. Sveštenik kome se obratila izrazio je razumijevanje, ali je ostao pri pravilima.
Ne pronalazeći mir, odlučila je da potraži odgovor od Patrijarha Pavla. Čekala ga je ispred Saborne crkve u Beogradu, tiha, ali sa nadom u očima. Kad se pojavio, prišla mu. Glas joj je drhtao, ali riječi su bile jasne:
— Možete li održati opelo mom sinu koji je sebi oduzeo život?
Patrijarh je zastao. Nije pokazao ni najmanju osudu. Gledao je tu majku s dubokim razumijevanjem, kao da nosi dio njene tuge u sebi. Nakon kratke tišine, mirno je rekao:
— Život je dužnost.
Te tri riječi, tiho izgovorene, nosile su težinu knjiga, propovijedi, života samog. U njima nije bilo osude. Nije bilo teološke rasprave. Samo istina – čista, jednostavna i univerzalna.
Patrijarh Pavle nije pokušao da objasni bol. Nije ni pokušao da ponudi odgovor na pitanje „zašto“. Umjesto toga, podsjetio je na temeljnu vrijednost života. Život nismo mi dali sebi, i zato nismo ni pozvani da ga oduzmemo. On je dar – svet, tih i dragocjen.
Njegova poruka nije bila upućena samo toj majci. Bila je namijenjena svima nama koji, u trenucima tame, sumnjamo u svrhu. Bila je to poruka nade, ali i odgovornosti. Podsjetnik da, čak i kada ne vidimo izlaz, nismo bez smisla.
- U vremenu kada se mnogi bore s osjećajem bespomoćnosti i gube vjeru u život, riječi Patrijarha Pavla stoje kao svetionik. On nije bio samo crkveni poglavar – bio je duhovni otac koji je razumio narod jer je i sam nosio tišinu, askezu i bol kroz sopstveno življenje. Njegove riječi nisu bile teške, ali su bile snažne jer su dolazile iz autentične duhovne dubine.
„Život je dužnost“ – ta rečenica i danas odzvanja u srcima onih koji su na ivici, koji se pitaju ima li smisla. I u toj rečenici leži put ka miru. Ne kroz veliko otkrovenje, nego kroz smirenje i prihvatanje. Jer život, bez obzira na okolnosti, nosi vrijednost koju ne vidimo uvijek odmah.
Priča o toj majci i njenom susretu s Patrijarhom Pavlom ne završava odgovorom. Ona traje i dalje, jer se svaki čovjek u nekom trenutku suoči s pitanjem boli, gubitka, smisla. I upravo tada, ove riječi mogu biti ono što drži dušu u ravnoteži.
Patrijarh Pavle ostavio je trag ne spektakularnim gestovima, već tišinom, jednostavnošću i iskrenošću. Njegove poruke nisu bile dizajnirane da impresioniraju – one su bile žive, prisutne, ukorijenjene u svakodnevici.
- Kada prihvatimo da je život dužnost, tada počinjemo gledati na svakodnevne borbe drugačije. Više ne nosimo teret kao kaznu, već kao priliku. Kao način da, uprkos svemu, budemo svjetlo u tami – sebi i drugima. Jer svaki dah, svaki korak, svaka nova zora – sve su to potvrde da nismo bez svrhe.
A dar života, jednom kad ga prepoznamo, više nikada nećemo uzeti zdravo za gotovo.
