Nakon smrti najstarijeg člana obitelji često se može dogoditi problem u vidu podjele imovine. Danas ćemo pisati o ispovijesti koja je povezana sa ovom temom, a šta je u pitanju pročitajte u nastavku.
Cijelog života bila sam “ona tiha”. U porodici sam imala ulogu one koja ne traži mnogo, koja sluša i pomaže bez riječi. Moj brat je bio “zlatni sin”, obožavan i opravdavan, bez obzira na to šta je učinio. Kada je napustio školu, niko mu nije zamjerio. Kada je prokockao pola tatinog novca, govorili su da je to samo “mladalačka greška”. Čak i onda kada je nasrnuo na oca jer mu nije htio dati još novca, sve je bilo prećutano.
- Mama je uvijek birala tišinu, gledala ustranu.
- Ja sam radila isto, navikla da se ne bunim, da ćutim i trpim.
- Samo je otac, tih i zatvoren, ponekad zurio negdje daleko – u zid, u sebe, ko bi ga znao.
Godine su prolazile, a ja sam ostala u toj kući. Brinula sam o njima, kuhala, čistila, vodila ih doktorima. Kad je otac ostao prikovan za krevet, njegov pogled postao je još tiši, ali svaki put kad bih mu mijenjala jastuk ili mu pružila vodu, stisnuo bi mi ruku.
Jednom mi je šapnuo:
– “Ti si moja kuća.”
Te riječi sam urezala duboko u sebe. Nisu bile velike, ali bile su sve što sam ikada željela čuti.
Kada je otac preminuo, brat se pojavio. Došao je s osmijehom i planovima, kao da je čekao samo ovaj trenutak. Okupio je rodbinu, pozvao advokata i odmah iznio svoj stav:
– “Kuću ćemo prodati. Ja uzimam gornji sprat, sestri može šupa ako hoće.”
Sjela sam u ćošak i šutjela. Navikla sam. Nisam očekivala ništa, jer u ovoj porodici za mene nikada nije bilo mjesta.
A onda je advokat izvukao žutu kovertu i rekao:
– “Ovo je vaš otac donio prije tri mjeseca. Rekao je da se pročita tek nakon sahrane.”
Brat se nasmijao, uvjeren da je to samo formalnost. Ali kada je advokat počeo da čita, soba je utihnula:
“Ako čitaš ovo, znači da sam već otišao. Znam da ćeš opet pokušati uzeti sve. Ali sada ne možeš.
Ova kuća, svaka cigla i daska, pripada onome ko je u njoj stvarno živio.
Onome ko me vodio kad nisam mogao hodati.
Ko me zagrnuo kad me niko više nije grlio.
Ko me nije pitao za nasljedstvo – jer mu je bilo važnije da budem živ.
Ova kuća ide mojoj kćerki. Jer ona nije samo ostala – ona je izdržala.”
Brat je pocrvenio od bijesa. Vikao je, udarao po stolu, izbacivao prijetnje koje su odjekivale praznom sobom. Na kraju je zalupio vratima i otišao. Nikada se više nije javio.
- A ja sam ostala.
- Prvi put u životu – u tišini koja nije boljela.
- Tišina je sada bila moja. Bila je slobodna i laka.
