Gubitak voljene osobe je uvijek jako teško podnjeti, pogotovo kada je u pitanju partner sa kojim provedemo skoro cijeli život. Danas pišemo upravo na ovu temu.
Kažu ljudi da vrijeme liječi sve. Al kad ti srce ostane bez one polovine s kojom si proveo cijelio život, ni vrijeme ni riječi ne znače mnogo. Onda dođe dan kad shvatiš – nije tuga ta koja te slama, već to što si zaboravio da pogledaš oko sebe i vidiš koliko ljubavi još postoji u svijetu. Ova je priča baš o tome – o jednom čovjeku, jednoj izgubljenoj ljubavi i o tome kako je, uprkos svemu, opet naučio da se smije.
Kada je moja supruga preminula, nakon 40 godina zajedničkog života, ostao sam potpuno izgubljen. Bio sam uvjeren da sam emocionalno otupio, ali istina je bila mnogo dublja – sve me podsjećalo na nju. Od pjesama koje smo zajedno slušali, do kuhinjskih šoljica, pa čak i do mirisa jutarnje kafe.
Najteži trenuci nisu bili oni koje sam očekivao. Nisu to bile godišnjice, praznici ili usamljenost pred televizorom. Bili su to prizori svakodnevne ljubavi – stariji par koji se drži za ruke u parku, nježan pogled supruge prema mužu dok biraju voće na pijaci.
- Ti prizori me nisu dirali – razbijali su me. Ali ne od tuge. Već od bijesa. Osjećao sam ljubomoru, gorčinu, pa čak i mržnju prema svima koji su imali ono što sam ja izgubio.
Jednog dana, gledajući nasmijane neznance, osjetio sam kako mi se ruke grče u šake. Srce mi je lupalo, lice gorjelo, a onda su suze krenule – ali ne one koje oslobađaju. Bile su to suze poraza, nemoći, bijesa prema životu.
Tada sam se prisjetio nečega što sam davno govorio svojoj djeci: „Promijeni ugao gledanja, promijenićeš sve.“ I zapitao se – mogu li tu istu strategiju primijeniti na sebe?
Krenuo sam u manastir, želeći da u tišini razgovaram s nekim ko može da me čuje, ali i da mi odgovori. Svešteniku sam priznao sve – bijes, strah od samoće, krivicu što ne mogu da budem snažan pred djecom.
Njegove riječi bile su jednostavne, ali prosvjetljujuće:
„Ti ne živiš danas. Ti živiš u sutra koje te plaši i juče koje ti više ne pripada. Počni dan zahvalnošću. Zahvali se što si imao ljubav. I gledaj sadašnjost očima zahvalnog čovjeka, a ne izgubljenog muža.“
Prvi koraci prema iscjeljenju Te riječi su mi se urezale u dušu. I počeo sam. Svako jutro – zahvalnost što se budim sjećajući se ljubavi. Svako veče – zahvalnost što sam još tu, sposoban da volim, makar i drugačije.
Nekoliko dana kasnije, ugledao sam još jedan stariji par. I po prvi put – nije me zaboljelo. Nasmejao sam se. I prišao im.
„Divno je videti koliko se volite,“ rekao sam im iskreno.
Taj susret me preobrazio. Njihov osmijeh postao je moj lijek. Shvatio sam – ako ne mogu više da živim svoju ljubav, mogu da je prepoznajem u drugima.
Od tada, moja svakodnevica je dobila novi smisao. Pronašao sam svoj mali ritual – da prepoznam, pohvalim i podijelim trenutke ljubavi koje vidim. Bio to osmijeh na semaforu, stisak ruke na klupi, pogled pun nježnosti u prolazu – ja sam ih počeo slaviti.
Svaki put kad to učinim, u meni se desi nešto posebno. Kao da dijelić moje supruge prođe kroz mene, ostavljajući trag mira, nježnosti i tihe radosti.
- Gubitak voljene osobe mijenja čovjeka do srži. Ali ono što sam naučio jeste da ljubav ne prestaje smrću. Ona samo mijenja oblik. Iz prisustva prelazi u sjećanje, gest, osmijeh. I najvažnije – u život koji odlučimo živjeti uprkos boli.
Danas ne tražim savršenstvo. Ne sanjam o tome da će mi neko dodati lijek kad ostarim. San mi je da svaki dan osjetim bar djelić ljubavi, pa makar i kroz nepoznate ljude. Jer ako sam je nekad imao – imam je i sada. Samo na drugačiji način.
I zato, kad vidite ljubav – recite to naglas. Možda nekome, baš kao meni, to bude ono što će mu spasti dušu.
