Danas ćemo pisati o ispovijesti jedne svekrve koja je ostala šokirana tokom posjete svoje snajke. O čemu se radi pročitajte u nastavku.
Ne stidim se da priznam – pripadam onoj vrsti svekrva koje ne mogu ostati nijeme kada nešto u porodici ne funkcioniše kako bi trebalo. Moj sin je vrijedan, pažljiv i kulturan čovjek. Kada se prije nekoliko godina oženio, srce mi je bilo puno. Njegovu suprugu, moju snaju, prihvatila sam s iskrenom toplinom, bez predrasuda, s iskrenom željom da je zavolim kao vlastitu kćerku. Uvijek sam smatrala da je ljubav temelj svakog zdravog odnosa, ali da ona ne podrazumijeva zatvaranje očiju pred problemima.
Sve se promijenilo onog dana kada sam ih posjetila nakon rođenja drugog djeteta. Otišla sam s osmijehom, ali sam se vratila s teškim osjećajem u grudima. Stan je bio u potpunom haosu – sudovi prljavi danima, veš razbacan svuda, dijete sa prljavom kosom i crnim noktima, a beba u peleni koju niko nije mijenjao satima. U tom trenutku, osjetila sam šok i bol, jer to nije bio dom kakav sam očekivala za svog sina i unuke.
Nisam ništa rekla odmah. Nisam htjela da napravim scenu, ali nisam ni mogla da zaboravim ono što sam vidjela. Počela sam češće dolaziti, navodno da pomognem, ali istina je bila da sam posmatrala situaciju. I svaki put se slika ponavljala:
- Snaja na telefonu, odsutna.
- Djeca prepuštena sama sebi.
- Moj sin, nakon posla, odmah uzima usisivač i sređuje kuću.
Shvatila sam da moram nešto da kažem. Nisam htjela da je napadam, već da pokušam da je probudim. Jednog dana smo sjele, i bez galame, smireno, izgovorila sam ono što mi je ležalo na srcu:
“Draga, sada si majka. Ovo nije serija da se gleda danima. Djeca traže pažnju, ljubav i higijenu. Moj sin te voli, ali neće zauvijek moći da podnosi ovakav nered. Ako ne znaš kako, to nije sramota. Ja ću ti pomoći – samo moraš da prihvatiš odgovornost.”
Reakcija je bila tišina. Tri dana me nije ni pogledala. Pomislila sam da sam možda bila preoštra. A onda, četvrtog dana, pozvala me i tiho rekla: “Molim vas, pokažite mi… ja ne znam kako.”
Tada sam shvatila da nije bila lijena – bila je izgubljena. Odrasla je u kući u kojoj je njena majka sve radila umjesto nje. Nikada nije naučila osnovne životne vještine. Nije znala kako da bude domaćica, a sada je preko noći postala majka dvoje male djece. Bila je preplavljena.
Krenule smo zajedno, korak po korak:
- Kako se pravi dnevni plan.
- Kako se kuva jednostavan obrok.
- Kako se pere, slaže i održava red.
- Kako se stvara ritam u domu – zbog djece, ali i zbog nje same.
- Kako se vodi porodični budžet i organizuju obaveze.
Nije bilo lako, ali ona je pokazala volju da uči. Vremenom, usvojila je sve. Danas, kada ih posjetim, kuća je čista, mirna i puna osmijeha. Djeca su njegovana i vesela. Moja snaja je druga žena – sigurna u sebe, organizovana i ponosna.
Ono što je najvažnije, naučila je da nije slabost tražiti pomoć. Svi mi u životu naiđemo na trenutke kada ne znamo, kada nismo spremni, i tada je važno imati nekoga ko će nas povući bez osude.
Zato želim reći:
- Svekrve, ne morate biti neprijatne, ali nemojte ni ćutati kada vidite ozbiljan problem. Iskren razgovor, ako dolazi iz srca, može promijeniti život.
- Snaje, ne bojte se priznati da vam treba pomoć. Niko se nije rodio sa svim znanjima. Nije sramota ne znati – sramota je praviti se da znate dok sve propada.
Porodica je mjesto gdje učimo jedni od drugih. U njoj treba da ima i ljubavi i odgovornosti. Možda sam tada bila oštra, ali sam bila pravedna. I danas sam ponosna – na nju, jer je otvorila svoje srce, i na sebe, jer nisam okrenula glavu.
Jer zbog porodice – vrijedi se truditi.
