Sve se promijenilo u jednom trenutku – tragedija je pogodila moju porodicu kada su moj brat i njegova supruga poginuli u saobraćajnoj nesreći. Ostavili su iza sebe dvoje male djece: trogodišnjeg sina i djevojčicu od nepune godine dana. U tom periodu, i moja supruga i ja smo prolazili kroz izazovno vrijeme – imali smo osmomjesečnu kćerkicu, a drugo dijete, sin, bio je na putu. Porodične obaveze su nam već bile ogromne, ali sudbina je odlučila da nas stavi na još teži ispit.
Porodični sastanak sazvan poslije nesreće okupio je sve rođake s obje strane, ukupno šestoro odraslih. Tema je bila jednostavna, ali srceparajuća: ko će preuzeti brigu o djeci koja su ostala bez roditelja? Iako su svi sjedili za stolom, nijedna ruka nije se podigla, nijedno srce nije se oglasilo. Jedna od snahinih sestara je, bez previše razmišljanja, predložila da se djeca smjeste u dom. Ostali su samo klimali glavom, kao da je to najlogičnija odluka.
Ja sam sve to posmatrao u tišini. Nisam htio govoriti dok mi se misli nisu slegle. Ali iznutra, kuhalo je. Gledao sam ih i nisam mogao da vjerujem s koliko ravnodušnosti razgovaraju o djeci koja su tog dana ostala bez svega. Kad više nisam mogao da ćutim, ustao sam, pružio ruku svom bratancu i rekao: „Dođi. Ja ću da brinem o tebi. Kako bude mojoj djeci, tako će biti i vama.“ Pogledao sam suprugu i rekao: „Uzmi tu malu i idemo kući.“
Od tada, nismo ih više gledali kao tuđu djecu. Postali su naši – ne po zakonu, već po ljubavi, po ljudskosti, po odgovornosti. U kući gdje su već bila dva mala djeteta, sada su bila četiri. Nije bilo lako, ali nije bilo ni sumnje. Nismo tražili savjet, niti pomoć, niti potvrdu da radimo ispravno. Znali smo.
- Niko od rodbine se kasnije nije ponudio da pomogne.
- Nisu donijeli ni poklon za rođendan, ni riječ podrške.
- Jedini trenutak kada su se opet “sjetili” djece bio je kada su djeca postala punoljetna i kada je došlo vrijeme da se riješi nasljedstvo njihove majke.
Tada su se pojavili, ne da pruže ljubav, već da izraze nezadovoljstvo – kao da im je nešto oduzeto. A zapravo, nisu nikada ništa ni dali. Gledali su samo interes, ne osjećaj. Ali ja se nisam miješao. Djeca su bila odrasla. Imali su pravo da odluče sami. I odlučili su pravedno.
Mnogi su me tokom godina pitali kako sam to izdržao. Kako sam uspio podići četvoro djece, uz skromne resurse, bez pomoći i bez priznanja. Odgovor je uvijek isti: to nije bio teret, već dužnost. Moj brat je bio moj brat. Njegova djeca su bila krv moje krvi. Kako sam mogao da ih gledam kako odrastaju u domu, dok sam imao i kuću i srce za njih?
Danas, kada ih gledam – sve su to uspješni, odgovorni i pošteni ljudi. Imaju svoje porodice, poslove, dostojanstvo. Što je najvažnije, imaju karakter. Nikada ih nisam dijelio na „moju“ i „bratovu“ djecu. Za mene su svi bili moji, i svi su jednako voljeni.
- Ponosim se svakim od njih.
- Nikada nisam očekivao zahvalnost, ali sam je dobio kroz njihova djela.
- Njihov uspjeh i ljubav koju mi pružaju su više nego što sam ikada tražio.
Gledajući unazad, sve je imalo smisla. Zahvalan sam što mi je Bog dao snagu da postupim ispravno kad su se drugi povukli. Nisu bili spremni, nisu htjeli, ali ja jesam. I danas, s ponosom mogu reći da nisam posustao, nisam tražio izgovore. Samo sam otvorio ruke. Jer, to je ono što razlikuje čovjeka od promatrača – spremnost da reaguje kada je najpotrebnije.
Ta djeca su izrasla u ljude kakve bi svaki roditelj poželio. A ja? Ja nisam izgubio ništa – naprotiv, dobio sam porodicu koja je cjelovita upravo zato što je izgrađena na ljubavi, a ne na obavezi.
