Danas pišemo o Stanimiru Jokoviću koji je većinu svog života proveo na plnanini Maljen. Njegovo neobično putovanje koje traje više od pet desetljeća je pčelo kada je on u dvadesetim godinama riješio da napusti svoje selo i da se zaputi u divljinu.
Neki su ga opisali kao zelota, egocentričnog pojedinca koji se odlučio povući iz društva zbog jedinstvene ambicije. Njegova izabrana samoća više je nalikovala na postojanje divljih životinja nego na postojanje ljudi. U više pogleda on predstavlja suvremenu verziju srednjovjekovnih pustinjaka, poput Petra Koriškog.
Stanimir je pola stoljeća boravio u šumovitim predjelima planine Maljen, posebice u mjestima poput Male i Velike Zajčice, namjerno se klonivši ljudskog kontakta. Iako su mu seljani bezbroj puta pokušavali pomoći da se ponovno integrira u društvo i nagovarali ga da se vrati u selo, on je stalno odbijao njihove ponude. Kako bi se prehranio, skupljao je lišće i suho granje dok je također lovio divlje životinje. Njegov život bio je usredotočen na šumu, s malo angažmana u vanjskom svijetu.
Jedini znak njegova postojanja bili su rijetki odlasci u mlinove, tijekom kojih bi diskretno skupio malu količinu ječma ili kukuruza. S vremenom je Stanimir stekao reputaciju osobe koja se potpuno klonila ljudskog kontakta. Mještani tvrde da je njegov strah od ljudi nadmašio strah od divljih životinja, zbog čega je izbjegavao bilo kakav kontakt s drugima. Njegovo osamljeno područje bilo je suočeno s mogućim poremećajem samo kad su seljaci prolazili kroz šumu; međutim, čak iu tim slučajevima, Stanimir se vješto povukao dublje u divljinu.
Stanimir je boravio u jednostavnoj zemljanoj zemunici bez vrata i prozora, podsjećajući na primitivne nastambe. Njegov dom bio je lišen ukrasa i u njemu su se nalazile samo bitne stvari poput lonca za kuhanje i drvene žlice. Na svom imanju obrađivao je voćnjak i nekoliko manjih parcela zemlje, uzgajajući skroman izbor voća i povrća dovoljan da spriječi gladovanje.
- Uz pomoć rođaka Milivoja, novinar NIN-a je uspješno pronašao Stanimira, jedinu osobu s kojom bi pustinjak povremeno razgovarao. Po njihovom dolasku, Stanimir je sjedio na stablu i začuđeno ih je promatrao. Iako je tipično sramežljiv i više voli samoću, spustio se i započeo razgovor s novinarkom. Njegov govor karakterizirao je visok ton i fragmentiran stil, odražavajući njegovu potpunu nepovezanost sa standardnim načinima interakcije s drugima.
Njegova nevjerojatna fizička snaga i odlučnost omogućili su mu da izdrži teške uvjete planine. Unatoč tome što se tri puta suočio s uništenjem svoje zemunice, svaki put ju je ponovno izgradio i nastavio napredovati u divljini.
Mnogi ga smatraju fenomenom, a njegovo je pripovijedanje zaokupilo interes javnosti i stručnjaka iz medicine, sociologije i filologije. Stanimirov način života primjer je neobičnog slučaja osobe koja se može potpuno odvojiti od civilizacije i egzistirati na način sličan onom u primitivnim društvima.
