Isidora Bjelica je poznata spisateljica, prepoznatljiva po svom britkom jeziku i originalnom pristupu života.
Do samog kraja ostala je vjerni odraz svoje ličnosti – autentična, pronicljiva, duhovita i pomalo cinična, ali prije svega čovjek duboke duhovne slojevitosti. Njena ostavština nije ograničena na knjige, rukopise ili intervjue. Ono što je ostavila iza sebe bilo je daleko više od riječi – bila je to snažna poruka o tome kako živjeti, kako voljeti, i kako dostojanstveno otići.
Još dok je bila živa, osmislila je ono što je nazvala „virtuelni testament“ – ne kao pravni akt, već kao osobno, simbolično nasljeđe. U jednoj intimnoj poruci prijateljici Zorani Pavić, povjerila joj je nesvakidašnji zadatak: da organizuje njenu posmrtnu žurku. Nije željela da se ljudi opraštaju kroz tugu, tamnu odjeću ili jecaje. Njena zamisao bila je sasvim drugačija – bijela garderoba, muzika, osmijesi, prisjećanja.
Rekla je jasno: „Organizuj mi afterlajf parti, jer ja sam Bjelica, a ne Crnica.“ I upravo tako je i bilo. Četrdeset dana nakon njene smrti, okupili su se najbliži, prijatelji i porodica, da ostvare njenu posljednju želju. Nije to bio kraj, već proslava života – svjetlost umjesto tame.
Ali nije ostala samo na simbolici. Kada se radilo o stvarnoj imovini, pokazala je istu odlučnost i jasan pravac. Sve što je imala ostavila je svojoj djeci – kćerki Vili i sinu Lavu. Suprug, poznati reditelj, nije bio uključen u testament. Ipak, nije bilo ni spora, ni gorčine. On je to razumio i javno izjavio da poštuje njenu odluku. Shvatio je da je njena najveća briga bila sigurnost njihove djece.
- Veliki dio imovine već je bio iscrpljen tokom višegodišnje borbe s bolešću.
- Njeno nasljeđe nije bilo u kvadratima ni računima.
- Njeno nasljeđe bilo je u hrabrosti, bezuslovnoj ljubavi, i nepokolebljivosti pred smrću.
Isidora je još za života često govorila o važnosti da ljudi ostavljaju jasne poruke o svojim željama – ne samo radi pravnih sporova, već zbog emocionalnog mira. Vjerovala je da iskrena objava, pa čak i putem društvenih mreža, može ponekad imati veću težinu od najstrože sročenih pravnih dokumenata. Za nju smrt nije bila tabu, već prirodan dio života o kojem treba govoriti bez straha – ali i sa dozom humora.
U jednoj od svojih kolumni napisala je da ne želi ni spomenike ni govore. Samo jednostavnost. Zamolila je da, ako ikada bude trebalo govoriti o njenom odlasku, koriste šifru „kanarinac“ – kao znak da su razumjeli. Bez dramatike, bez patetike, bez tereta. Čak i u smrti, željela je rasteretiti svoje najbliže.
Iako zakonski testament zahtijeva striktne uslove – pisanje rukom, prisustvo svjedoka, uključivanje zakonskih nasljednika – u njenom slučaju nije bilo potrebe za parnicama. Godinama je gradila povjerenje sa svojom porodicom. Nije im bilo potreban papir da bi znali šta bi ona željela. Njena riječ bila je zakon.
Isidora je preminula 2020. godine, ali nikada zapravo nije nestala. Njeno prisustvo i dalje živi kroz stranice njenih knjiga, rečenice iz kolumni, osmijehe koji se jave kad se neko prisjeti njenih duhovitih izjava. Bila je žena koja je svjetlost stavljala ispred tame, koja se čak i smrti znala nasmijati – ali ne zato što je bila neozbiljna, već zato što je bila hrabra.
Njena posljednja poruka nije bila tužna, nije pozivala na suze. Bio je to poziv na slavlje:
„Želim da se radujete, da plešete, da budete u bijelom. Jer život treba slaviti – i kraj života takođe.“
I tako je otišla – u svjetlu, ne u sjeni. Uz smijeh, a ne tišinu. Ne kao neko koga su izgubili, već kao neko ko im je ostavio trajni znak kako živjeti do posljednjeg daha. Ostala je legenda koja diše među redovima koje je ispisala, i u srcima onih koji su razumjeli njenu poruku: da je kraj samo nova forma početka – ako mu pristupimo s dostojanstvom i vjerom u život.
