Kao i svaka ljubavna priča, i ova priča dvoje mladih iz Sarajeva je počela bajkovito. Zamišljali su topao dom sa mnogo djece, a kada su riješili da porodicu prošire po treći put doživjeli su veliku promjenu.
„Trudna sam, treće dijete…“ riječi izgovorene sa drhtavim glasom odjeknule su između njih poput groma. Njihov odnos, dotad klimav, sada je bio na rubu ponora. Emir ju je gledao sa nevjericom i u očima mu je bljesnula bijesna iskra. Njegov glas, inače tih i blag, sada je bio oštar i pun ljutnje: „Nisi me pitala! Znaš li koliko nas ovo košta? Jesi li svjesna da jedva spajam kraj s krajem?“
Godinama su zajedno gradili svoj mali svijet, preživjeli su traume iz prošlosti, nosili se s kreditima, brigama i izazovima koje život neumoljivo donosi. Njihovo dvoje djece, Lejla i Tarik, bili su smisao njihovih dana, ali i stalni podsjetnik na obaveze koje ih pritiskaju. Često su pričali o velikoj porodici, o kući punoj djece i smijeha. No sada, kada se ta želja počela pretvarati u stvarnost, Emir je bio na ivici da sve to napusti.
Te noći nije bilo sna. Ona je u tišini gledala u plafon, prebirala po sjećanjima i pitala se:
- „Jesam li pogriješila?“
- „Da li sam trebala čekati bolja vremena?“
- „Ima li uopšte boljih dana u našem svijetu?“
Znala je, duboko u sebi, da kod njih boljih dana nikada nije bilo. Samo trenuci mira između oluja.
Emir je postajao sve hladniji. Kasno se vraćao kući, izbjegavao razgovore, govorio samo o računima i svakodnevnim obavezama. Njegova odsutnost bila je glasnija od svake svađe. Njena majka, Senada, počela je češće navraćati, osluškujući tišinu koja je ispunjavala stan. Dok je ljuštila krompir, tiho bi je pitala:
- „Šta se dešava s vama?“
- „Jeste li dobro, Amira?“
„Ništa… samo smo umorni“, odgovarala bi ona, pokušavajući prikriti pukotine, ali majčin pogled bio je jasan – znala je istinu.
Jednog poslijepodneva, Emir je stigao ranije nego inače. Sjedeći za kuhinjskim stolom, izbjegavao joj je pogled i tiho rekao: „Ne mogu više. Ne mogu biti otac još jednog djeteta. Nisam spreman.“
„Ali ovo je i tvoje dijete, Emire…“ prošaptala je kroz suze.
Samo je slegnuo ramenima: „Možda možeš sama. Ja… ja ne mogu biti dio ovoga.“
Kada je izašao i tiho zatvorio vrata za sobom, tišina je pala poput teškog pokrivača. U njenom srcu borile su se tuga i olakšanje, ali nije bilo vremena za slom – Lejla i Tarik su trebali majku.
Jedne večeri, dok je vezivala Lejli pertle za školu, djevojčica ju je pitala:
- „Mama, gdje je tata?“
- „Hoće li opet večerati s nama?“
- „Jesi li tužna jer ćeš dobiti bebu?“
Amira ju je zagrlila čvrsto, gutajući suze: „Ne, dušo. Mama je tužna jer tata i ja prolazimo kroz teška vremena. Ali beba će nam donijeti radost, obećavam ti.“
Kada je Emir konačno spakovao stvari i otišao kod roditelja, njen svijet se srušio. Društvo nije imalo milosti – dok su je neki podržavali i bodrili, drugi su šaputali iza njenih leđa:
- „Troje djece bez muža… Šta će sada?“
- „Kako će ona to sama?“
Najgore su bile noći kada bi ležala budna, pitala se kako će izdržati – računi, škola, posao i sva ljubav koju troje djece zahtijevaju. Ipak, u martu, kada je rodila malog Adnana i prvi put ga privila uz sebe, srce joj se ispunilo mješavinom tuge i sreće. Emir nije došao. Poslao je samo poruku: „Nadam se da si dobro.“ Ništa više.
Dani su prolazili u borbi:
- između pelena i domaćih zadataka
- između posla s pola radnog vremena i večernjih suza
- između trenutaka snage i očaja
Ali uvijek bi se desilo nešto što bi je podsjetilo zašto vrijedi izdržati – Lejla bi nacrtala sliku svih njih zajedno ili bi Tarik poljubio svog brata prije spavanja. Tada bi shvatila da ima snage za sve.
Društvo često osuđuje žene poput nje, ne znajući koliko hrabrosti treba za svaki novi dan. Sada, godinu dana kasnije, dok gleda kako se Lejla i Tarik smiju na tepihu, a mali Adnan puzi prema njoj, zna da je pronašla svoju sreću. Njena porodica možda nije savršena, ali je njeno sve.
