Danas smo odlučili sa vama podjeliti jednu japansku priču koja govori o jednoj starici. Ova je priča mnogima promjenila pogled na život, a možda će i vama.
Istina je da starost donosi iskustvo i mudrost, ali to ne znači da nužno nosi i sreću. Čovjek ostaje složeno biće, često rastrzano između idealizirane prošlosti i tereta koji ona ostavlja iza sebe. Neki ljudi tuguju zbog izgubljenog vremena, stalno se pitajući šta bi bilo da su postupili drugačije, dok drugi uspijevaju prihvatiti život onakav kakav jeste, njegujući optimizam i vjeru u budućnost. Oni koji se uspiju pomiriti s prolaznošću otkrivaju unutrašnji mir koji postaje dragocjen oslonac u kasnijim godinama.
Svi prolazimo kroz trenutke kada nas razna ograničenja sputavaju, iako nisu uvijek materijalne prirode. Tek kada se suočimo s nesrećom, bolešću ili opasnošću, shvatamo vrijednost najjednostavnijih stvari. Tada uviđamo da je toplina hrane, mir zagrljaja ili sigurnost doma zapravo ono što život čini potpunim. U mladosti, kada nas okružuje ljubav roditelja, prijatelja i prvih simpatija, sve izgleda lakše. Ali kako godine prolaze, mnoge veze blijede, a čovjek shvata da je potrebno njegovati ljubav iz vlastitog srca kako bi je mogao dalje dijeliti. Oni koji otkriju snagu nesebičnosti i davanja otvaraju vrata pravoj radosti, dok oni koji ostanu zatvoreni u sebi polako blijede poput presušenog izvora.
- Jednostavni užici poput mirisa jutarnje kafe ili šetnje parkom postaju izvor smirenja.
- Ljudska toplina često se pokazuje vrednijom od svih materijalnih dobara.
- Otvorenost srca i spremnost da se daje bez očekivanja ključ su duhovnog rasta.
Tokom života mnogi se bore s nostalgijom. Ona donosi i ljepotu i bol, jer podsjeća na trenutke koji se više nikada neće ponoviti. Javlja se i zavist prema sopstvenoj mladosti, pa i prema ljudima koji trenutno žive svoje najbolje godine. Strah da u starosti nećemo moći uživati s istim žarom često postaje teret. Ipak, tu se krije mogućnost za novi pogled – učenje kako da sreću pronađemo iz drugačijeg ugla. Upravo to nudi mudrost japanske tradicije, koja nas uči kako da iz sjećanja crpimo snagu, a ne bol.
Jedna stara priča govori o starcu koji je jednog zimskog dana, dok je hodao snijegom prekrivenim poljem, sreo uplakanu staricu. Suze su joj klizile niz obraze dok je pričala o svojoj prošlosti – o ljepoti koju je imala u mladosti, o ljubavi prema muškarcu koji joj je značio sve. Smatrala je da je najveća Božja okrutnost upravo u tome što joj je podario sjećanje. Jer to sjećanje stalno je vraćalo slike mladosti, sada obavijene tugom i gubitkom.
Mudri starac je zastao i u tišini upravio pogled prema jednoj tački na bijelom prostranstvu. Žena ga je, začuđena njegovom smirenošću, pitala šta to gleda. On je tada izgovorio riječi koje su joj promijenile pogled na vlastiti život. Rekao je da najveću radost pronalazi u uspomenama na cvjetajuća polja ruža. Bog mu je dao dar sjećanja kako bi i u hladnim zimskim danima mogao prizvati miris i ljepotu proljeća. Ta slika ga uvijek podsjeća da ljepota nikada u potpunosti ne nestaje – ona ostaje u čovjeku i živi dokle god je sposoban da se sjeti.
U tom trenutku starica je prestala plakati. Shvatila je da prošlost ne mora biti samo rana koja krvari, nego i izvor snage. Ako sjećanja doživljavamo kao teret, ona nas guše. Ali ako im dopustimo da budu poput prozora ka ljepoti, ona postaju svjetlost koja obasjava i najmračnije dane.
- Sjećanja mogu biti teret ako ih pretvaramo u žaljenje.
- Sjećanja postaju izvor snage kada ih pretvaramo u ljepotu.
- Unutrašnji mir dolazi kada naučimo razlikovati ova dva pristupa.
Čovjek tada razumije da godine nisu neprijatelj, već prilika da se u njima pronađe nova vrsta sreće. Sreća ne dolazi uvijek kroz nove događaje ili uzbuđenja, već kroz način na koji posmatramo prošlost i kako je utkamo u sadašnjost. Onaj ko shvati da u starosti može živjeti od ljepote svojih uspomena otvara sebi vrata zahvalnosti i smirenja.
I zato, kada se osvrnemo na svoj život, možemo ga posmatrati kao niz gubitaka, ili kao riznicu iskustava. Razlika je u izboru pogleda. Oni koji se odluče da njeguju zahvalnost u srcu, čak i za ono što je prošlo, otkrivaju da u starosti ne moraju biti siromašni radošću. Naprotiv, mogu postati najbogatiji – jer posjeduju vrijeme utkano u uspomene, a to je blago koje ne može nestati.
