Postoje stvari koje u djetinjstvu uzimamo zdravo za gotovo – miris doručka koji nas dočeka čim otvorimo oči, čista odjeća uredno složena na stolici, torba spremna za školu pored vrata. Sve to tada djeluje kao nešto što se jednostavno podrazumijeva, bez svijesti o trudu, vremenu i žrtvi koja stoji iza tih sitnih, ali dragocjenih gesta.
Odrastajući, često je budio zvuk tišine u kuhinji. Njegova majka se kretala nečujno, gotovo neprimjetno, sa blagom ozbiljnošću na licu. Nikada nije tražila pažnju ili pohvale. Uvijek bi skromno rekla: “Nije to ništa posebno.” A dan za danom, rutina se ponavljala – doručak na stolu, uredno složena garderoba, spreman školski pribor. Izgledalo je kao čarolija koja se odvija dok ostatak kuće spava.
Tek u dvadeset i prvoj godini, život mu je pokazao pravu pozadinu te svakodnevne tišine. Jednog jutra, vraćajući se iz noćne smjene, stigao je kući ranije nego što je majka očekivala. Ušao je u kuhinju i zatekao je kako šije dječiju odjeću, okružena narudžbama o kojima nikada nije pričala. Pod slabim svjetlom lampe, sa rukama crvenim i ispucalim od rada, izgledala je i umorno i snažno u isto vrijeme.
„Treba nam novac, sine… a nisam htjela da ti brineš“, rekla je tihim glasom, pokušavajući osmijehom sakriti umor.
- Ruke su joj nosile tragove sati šivenja.
- Oči su bile premorene od nespavanja.
- Osmijeh je bio štit iza kojeg se skrivala tuga.
Od tog trenutka, sve ono što je ranije djelovalo kao obična navika dobilo je drugo značenje. Njena tišina nije bila znak jednostavnosti, nego duboke snage. Ustajala je u pet ne zato što je voljela rane sate, već zato što je morala da stigne sve – zaraditi, pripremiti, pružiti – a da niko ne osjeti koliko je to teško.
Doručak više nije bio samo obrok. Bio je obećanje da će, bez obzira na sve, njena djeca imati ono što im je potrebno.
Prema pisanju portala, ovakve majke su tihi temelj porodica na Balkanu – žene koje balansiraju između posla, kućnih obaveza i brige o djeci, bez potrebe da iko zna koliko ih to iscrpljuje. One nose teret porodice, a osmijeh koriste kao štit koji pokriva sav umor.
Ovo iskustvo mijenja pogled na život. Mnogi misle da se ljubav mjeri velikim gestovima – skupim poklonima, svečanim riječima. Ali najdublja ljubav često se ogleda u tihim, svakodnevnim postupcima:
- Ustajanju prije svih da se pripremi doručak.
- Krpljenju starog ranca kako bi se uštedjelo za novu knjigu.
- Kasnim satima provedenim u radu kako djeca ne bi osjetila teret siromaštva.
Rad žena koje rade neformalno, iz svojih domova, često je nevidljiv i neprepoznat. Bez radnih prava, bez sigurnosti, one ipak nastavljaju da rade – iz ljubavi, iz potrebe, iz osjećaja odgovornosti.
Danas, kada više ne živi pod istim krovom sa majkom, često se vraća mislima na to jutro. Ne s tugom, nego s ponosom. Tog dana prvi put je shvatio koliko je majka prolazila da bi njemu bilo lakše. To nije priča o žaljenju, već o hrabrosti i junaštvu koje ne traži aplauze.
Statistike pokazuju da više od polovine žena u regionu istovremeno vodi domaćinstvo i radi neformalno kako bi prehranile porodicu. Njihova tišina često krije težinu svijeta, ali i snagu koja ga drži.
I zato, svaki put kada osjeti miris svježeg hljeba ili čuje tihi korak ujutro, sjeti se da ljubav i žrtva ponekad žive u najtišim gestovima. Nevidljive su – sve dok ih ne odlučimo zaista pogledati.
Jer ono što majka nije govorila… govorile su njene ruke.
