Priča jednog sina o majci koja boluje od demencije pokazuje koliko bolest može promijeniti živote svih članova porodice. Saznajte više u nastavku teksta…..
ProcitajtNekada blaga i brižna baka, koja je bila stub doma i oslonac generacijama, pretvorila se u osobu koju unuci ne prepoznaju. Umjesto topline, sada ih dočekuju vika i uvrede, a radost posjeta zamijenila je nelagodnost i strah.
- Muškarac u četrdesetim godinama priznaje da mu je najteže kada vidi kako njegova djeca, koja su nekada s nestrpljenjem trčala baki u zagrljaj, sada odbijaju da idu kod nje. Zamolili su ga da ih više ne vodi, a on osjeća kako mu se srce cijepa jer zna da su ta ista djeca odrasla uz bakinu pažnju i ljubav. Sjećanja na kolače iz rerne, uspavanke i mudre savjete izbrisala je bolest koja ne bira koga će pogoditi.
Suočen sa svime, i sam sin priznaje da ponekad nema snage da posjeti majku. Zna da bi trebalo da bude uz nju, ali kada je vidi izgubljenu i promijenjenu, obuzima ga nemoć. „Osjećam se kao loš sin“, priznaje, dodajući da krivica raste svaki put kad ostane kod kuće. Iako mu supruga stoji uz njega, on često bira da teret drži u sebi, bojeći se da i nju dodatno ne optereti.
- U njegovim riječima odražava se sudbina mnogih porodica koje prolaze kroz sličnu situaciju. Kada bolest izbriše ono što je činilo čovjeka posebnim, porodica ostaje izgubljena. Najbolniji trenutak je kada djeca počnu gledati svoju baku kao stranca, iako znaju da je nekada bila njihovo utočište.
Stručnjaci poručuju da osjećaj krivice u ovakvim trenucima ne znači da je neko loš sin ili kćerka. Britanska savetnica Kolin Nolan ističe da je prirodno osjećati umor i nemoć. Savjetuje porodicama da potraže podršku kroz zajednice, forume i udruženja koja se bave Alchajmerovom bolešću. Razmjena iskustava sa drugima donosi olakšanje i podsjeća da niko u toj borbi nije sam.
- Psiholozi naglašavaju da je posebno važno djeci objasniti da agresija i teške riječi nisu baka, već bolest. Uz fotografije, stare priče i uspomene može se ponovo probuditi osjećaj ljubavi, makar na tren. Baka možda ne pokazuje nježnost kao ranije, ali ljubav nije nestala – ona se samo skriva iza bolesti.
Za ovog sina, najveći izazov je pomiriti se s tim da gubi majku i dok je još živa. On priznaje da mu je teško da prihvati da žena koja ga je oblikovala, učila i podržavala sada ne može da bude ona stara. Ali, i pored svega, u njemu živi nada da će pronaći načine da joj pokaže da je i dalje voli, makar kroz sitne geste i prisustvo.
Ova priča nije samo ispovijest jednog čovjeka. Ona je odraz hiljada porodica koje se bore sa istim demonima demencije. Bolest ne uništava samo sjećanja oboljelog, već mijenja cijelu porodičnu dinamiku. Ali, kako stručnjaci poručuju, nema tog gubitka koji može potpuno izbrisati ljubav – ona se transformiše, ali ostaje kao nit koja povezuje.
U tom smislu, svaka porodica koja prolazi kroz ovakav pakao mora znati da nije sama. Potrebno je tražiti pomoć, govoriti o problemima i učiti kako da se nosi sa promjenama. Jer iako bolest uzima mnogo, vrijeme provedeno zajedno, makar i u tišini, i dalje ima vrijednost.
- Priča ovog sina podsjetnik je da, i kad se čini da nestaje sve što je činilo jednog čovjeka, ostaje suština – ljubav. A ljubav, bez obzira na oblik, zaslužuje da se čuva i njeguje do kraja
