Mama već danima ne ustaje iz kreveta. Rekla mi je da je bolesna, da je muče bubrezi i da ima ozbiljnih problema s njima. Izgledala je slabo, jedva je govorila i nisam željela da je previše zapitkujem. Vjerovala sam joj jer mi nikada nije davala razlog da sumnjam.
Danas sam se ranije vratila s faksa, iscrpljena i željna samo da legnem. Međutim, čim sam otvorila ulazna vrata, začula sam glasove iz dnevne sobe. Prepoznala sam mamin i tatin glas, ali njihov ton nije bio običan – bio je napet, pun bijesa i bola. Zastala sam na hodniku, nesposobna da napravim korak dalje. Samo sam stajala i slušala, i ono što sam čula srušilo je cijeli moj svijet.
Mamin glas bio je slomljen, pun jecaja i očaja dok je izgovarala riječi koje su me presjekle kao nož:
“Danima lažem djecu da me bole bubrezi. Ne mogu im reći u lice da me njihov otac natjerao na silu da abortiram dijete, jer on ne želi više od dvoje djece. Kaže da ne može podnijeti dječiji plač u ovim godinama.”
Osjetila sam kako mi srce preskače i kako mi noge klecaju. Tata je bio tih, ali njegov glas bio je leden i prijeteći. Rekao joj je:
“Ako pokušaš da im kažeš istinu, izbaciću te iz kuće. Ostaćeš bez ičega.”
Sve se oko mene zatamnilo. Srce mi je tuklo kao da želi iskočiti iz grudi, a u glavi mi je odjekivao mamin jecaj. Ruke su mi drhtale dok sam se grčevito držala za ogradu stepenica, pokušavajući da se smirim i da ne padnem. Na prstima, gotovo bez daha, povukla sam se unazad, izašla iz kuće i počela hodati bez cilja. Nisam znala gdje idem. Samo sam željela da pobjegnem, da udahnem zrak daleko od mjesta na kojem je uništena slika porodice kakvu sam mislila da imam.
Kad sam stigla do glavne ceste, disanje mi je postalo teško, grlo mi je bilo stegnuto kao da ga nešto pritiska. U glavi je odzvanjalo:
- Mamin plač, pun tuge koju je skrivala danima.
- Očeva prijetnja, hladna i okrutna.
- Moja vlastita pitanja: Kako je mogao? Kako sam mogla biti tako slijepa?
Ne mogu da prestanem misliti o čovjeku kojeg sam do juče zvala “tata”. Osjećam ogroman bijes, gađenje i tugu. U mojim očima on više nije čovjek. Nikada ga nisam doživljavala kao nježnog oca, ali ovo… ovo prevazilazi sve granice.
Najviše me boli mamin glas. Toliko tuge, toliko bola koje je sama nosila svih ovih dana. Glumila je bolest, lagala zbog nas, da bismo mislili da je sve u redu. Osjećam krivicu što nisam ranije shvatila šta se dešava, što joj nisam mogla pomoći, što sam bila slijepa za njen bol.
Brat mi je odmah pao na pamet. Njegov odnos s ocem je ionako napet, često se svađaju, a ponekad dođe i do fizičkog sukoba. Ako on ovo sazna… bojim se šta bi mogao učiniti. Mogao bi izgubiti kontrolu i desilo bi se nešto strašno.
U meni sada vladaju samo:
- strah za mamu, brata i sebe,
- bijes prema ocu,
- tuga koja mi izjeda dušu.
Ne znam šta da radim. Da li da ćutim i pretvaram se da ništa nisam čula? Da li da razgovaram s mamom i pitam je za sve? Ili da jednostavno pobjegnem od svega i pokušam se spasiti? Svaka opcija mi djeluje kao put bez izlaza.
Kad zatvorim oči, vidim mamu kako plače. Čujem njen slomljeni glas koji mi para srce. Toliko puta je bila jaka za nas, skrivala suze da bi nama bilo lakše. A sada je sama, slomljena, bez ičije podrške. Osjećam da sam i ja slomljena s njom.
Sve što sam mislila da znam o svojoj porodici sada je uništeno. Sve što osjećam prema ocu pretvorilo se u hladnu prazninu i ogroman zid koji se više nikada neće srušiti.
