Danas smo odlučili pisati o priči jednog čovjeka koji je ostavljen od strane svoje porodice. Pronašao ga je policajac u liftu, a njegov cijeli život je bio daleko od laganog.
Priča Milana Popovića počinje neobično i bolno – kao beba, ostavljen je u liftu jedne zgrade u Beogradu, 29. aprila 1977. godine. Bio je pažljivo umotan u bijelo-plavo ćebe, obučen u benkice i košuljicu, s četiri pelene i bočicom pudera pored sebe. Bilo je jasno da ga je neko pripremio za život, ali bez namjere da ga zadrži. Pronašao ga je stanar zgrade u Ulici Narodnog fronta 17 i odmah obavijestio miliciju. Tako je započela Milanova životna priča – priča o potrazi za pripadanjem, istinom i identitetom.
Odveden je u sirotište u Zvečanskoj, gdje su mu privremeno dali ime Ilija, po milicioneru iz noćne patrole. Kako niko nije znao tačan datum njegovog rođenja, simbolično mu je dodijeljen 1. april – dan šale. Sam Milan kasnije će reći da taj datum savršeno oslikava njegov život, koji je često djelovao poput neprestane šale sudbine.
Sudbina mu se, ipak, osmjehnula nakon nekoliko mjeseci. Usvojili su ga Svetlana i Aleksandar Popović iz Niša, i dali mu ime Milan. Svetlana, profesorica engleskog jezika, i Aleksandar, zdravstveni radnik, pružili su mu ono što mu je bilo najpotrebnije – ljubav, sigurnost i toplinu doma. Zahvaljujući njima, Milan je odrastao bez osjećaja odbačenosti, a djetinjstvo mu je bilo ispunjeno igrom i prihvatanjem.
Ipak, nije sve bilo jednostavno. U društvu u kojem su usvajanja tada bila rijetka, Milan je kao dječak prolazio kroz razne oblike zadirkivanja i nerazumijevanja. Iako nije osjećao prazninu zbog bioloških roditelja, morao je razviti unutrašnju snagu. Naučio je da se nosi s izazovima i gradi svoj put samostalno – postao je, kako kaže, “solo igrač.”
Kroz život je išao korak po korak:
- Završio je školu i odslužio vojni rok na Kosovu i Metohiji.
- Upisao je fakultet, ali osjećaj nepripadnosti i beznađa nakon bombardovanja natjerao ga je da napusti zemlju.
- Sa samo 25 njemačkih maraka u džepu, započeo je neizvjestan put kroz Grčku, Italiju i Švicarsku, sve do Španije.
Danas, Milan živi u Španiji, radi u sektoru prodaje nekretnina, oženjen je Ivanom iz Smedereva i otac je dvojice sinova – Aleksandra i Konstantina. Iako je pronašao dom i ljubav, u njemu je ostala praznina zbog nepoznate prošlosti.
Prekretnica u njegovom razmišljanju dogodila se kada je razgovarao sa djevojkom i njenom prijateljicom, koja se bavila numerologijom. Kada su joj dali njegove podatke, zastala je i rekla: “Reci mu da ne mrzi. Sve je moralo tako. I gdje mu je brat? Vidim da je dvoje dece ostavljeno.” Te riječi su ga duboko pogodile i probudile u njemu nadu da možda ima brata ili sestru.
Kada mu se rodilo prvo dijete, majka Svetlana ga je podstakla da potraži svoje korijene, govoreći da bi njegova djeca trebalo da znaju odakle potiču. Uprkos procedurama i zakonima koji nisu bili na njegovoj strani, uspio je doći do osnovnih informacija o svom napuštanju. Ništa konkretno, ali dovoljno da započne potragu.
Na tom putu:
- Objavljivao je pozive putem društvenih mreža.
- Dobijao je poruke sumnjivih ljudi i lažnih proroka.
- Ipak, nikada nije izgubio vjeru.
Odlazak na adresu na kojoj je pronađen bio je težak trenutak. Kada je pokucao na vrata čovjeka koji ga je kao bebu otkrio, naišao je na nepovjerenje – bio je to period pandemije. Kasnije je, međutim, dobio pismo isprike. Danas su u kontaktu i čini se da je sudbina počela da plete izgubljene niti.
Milan ne osjeća ogorčenost prema ženi koja ga je rodila i ostavila. Naprotiv, zahvalan je što mu je dala život. Vjeruje da je vjerovatno bila mlada, uplašena i sama, možda studentkinja, koja nije znala kako da se nosi s trudnoćom. Njenu odluku ne osuđuje – poštuje je.
U nadi da će otkriti više o svom porijeklu, uradio je DNK test preko međunarodne baze podataka. Njegova nada nije u materijalnom, niti u priznanju, već u mogućnosti da negdje tamo postoji neko njegov – brat, sestra, rođak. Jer kako kaže: “Svi ovdje imaju nekog, a mi nemamo nikog.”
Milanov život nije priča o napuštanju, već o hrabrosti, istrajnosti i ljubavi. Zahvalan je porodici koja ga je usvojila, a njegovi sinovi su njegov dokaz da se ljubav može prenijeti i onda kada nije rođena krvlju. I dalje traga – ne za osvetom, ne za odgovorima, već za povezanosti. Jer u svijetu punom usamljenosti, ponekad je dovoljno znati da negdje postoji još neko s kim dijeliš početak.
