Neke priče nas mogu itekako emotivno dotaći pogotovo kada se radi o onim pričama gdje se sa samog dna dođe na sami vrh. Tema današnjeg članka je Milica Nikolić koja je uspješna glumica i novinarka, ali njeni počeci nisu bili nešto što bi svako izdržao.
Jedne hladne februarske noći 1994. godine, dok su ulice Gnjilana bile okovane ledom, dogodilo se nešto gotovo nezamislivo. U tami, pored kontejnera ispred muzičke škole, ostavljena je beba – nezaštićena, sama i smještena samo u kartonsku kutiju. Bez ikoga ko bi joj pružio ruku, bez imena i identiteta, bila je doslovno korak udaljena od smrti. Međutim, u toj tišini noći i surovosti života, iskrsnuo je tračak nade. Sudbina nije dozvolila da ta priča završi tragično. Beba je preživjela. Zbog svoje nevjerovatne otpornosti i volje za životom, dobila je ime Nera, inspirisano grčkom boginjom hrabrosti.
Usvajanje ju je ubrzo povezalo s porodicom koja ju je istinski prihvatila. Svetlana i Ljubiša Nikolić, bračni par iz Leskovca, godinama su se borili sa spoznajom da ne mogu imati biološku djecu. Kada su upoznali Neru, u njoj su odmah prepoznali dijete koje su oduvijek priželjkivali. Njihova ljubav prema njoj bila je bezuslovna, i iako nisu imali genetsku vezu, vezivala ih je duboka emocionalna povezanost. Ime su joj promijenili u Milica, dajući joj novi početak i sigurnost doma.
Međutim, život nije bio blag ni prema djetetu koje je preživjelo prve trenutke bez ikoga. Kada je imala samo pet godina, u doba kada je zemlja bila pogođena ratom i bombardovanjima, Milica je saznala istinu o svom porijeklu. I to na najokrutniji mogući način – kroz priče druge djece, koja su od odraslih saznala da je usvojena. Taj trenutak, u kojem je tražila utjehu i sigurnost, donio joj je šok koji bi teško podnijela i odrasla osoba. Ipak, podrška roditelja bila je ključna. Iskreno su razgovarali s njom. Majka joj je rekla da je nije mogla roditi, ali ju je cijelim srcem nosila u sebi, dok je neka druga žena bila ta koja ju je donijela na svijet i ostavila.
Kako su godine prolazile, Milica je postajala sve više radoznala u vezi svog pravog porijekla. Tokom adolescencije, kada emocije postaju intenzivne i nepredvidive, počela je da se suočava s ozbiljnim pitanjima. Jedan od najvećih strahova bio je – šta ako se zaljubi u nekoga ko joj je biološki rođak, a da to ne zna? Tada je odlučila da, uz podršku roditelja i centra za socijalni rad, započne potragu za istinom.
- Put do odgovora bio je dug, naporan i pun prepreka. Dokumentacija je bila nedostupna, informacije šture. Ipak, nakon mnogo truda, saznala je da je po rođenju dobila ime Zorana Lazarević, jer je pronađena u zoru, u ulici Cara Lazara. Čule su se i priče da je njen biološki otac bio moćna osoba na Kosovu, što je možda razlog zašto se o cijelom slučaju ćutalo.
Milica je odlučila da iskoristi moć društvenih mreža i putem jedne Fejsbuk grupe posvećene Gnjilanu podijelila svoju priču. Tada su se počela javljati sjećanja i svjedočanstva ljudi koji su se prisjetili bebe ostavljene u kutiji. Iako nije pronašla nijedan novinski članak koji bi potvrdio događaj, jedan novinar joj je rekao da su “Večernje Novosti” možda jednom prenijele tu vijest.
Istražujući dalje, Milica je morala razgovarati s čak sedam različitih žena koje su te godine napustile bebe na Kosovu. Bila je to emotivno iscrpljujuća potraga. Konačno, došla je do žene čiji je rođak potvrdio da postoji mogućnost biološke veze. Isprva je ta žena negirala svaku vezu, zatim tvrdila da je riječ o daljoj rođaci, ali na kraju – priznala je istinu. Susret je bio potresan. Došla je u Leskovac, zagrlila Milicu i zaplakala. Bile su to suze koje su nosile teret godina prećutane boli i istine.
- Njena majka objasnila je da je bila pritisnuta okolnostima – bila je u vezi sa oženjenim muškarcem, nije imala podršku porodice, i iz straha je donijela tešku odluku da ostavi bebu. Danas ta žena živi u drugom gradu, ima novu porodicu, a malo je vjerovatno da iko iz njenog okruženja zna šta se dogodilo u prošlosti.
Milica je sve ove emocije pretočila u riječi. Pisanje joj je postalo način da zaliječi prazninu i suoči se s unutrašnjim strahovima. Objavila je dvije knjige u kojima je ispričala svoj put. Danas, kada je i sama majka, kaže da više ne može da napiše ni jednu tužnu rečenicu jer ju je ispunila ljubav. Više nema gorčine – samo zahvalnost.
Njen životni put, iako ispunjen traumom, danas simbolizuje snagu, otpornost i oprost. Iako je počeo u tami, prerastao je u svjetlost koja inspiriše druge. Milica Nikolić nije samo žena koja piše – ona je dokaz da i tamo gdje život počne bez nade, ljubav može da pobijedi.
