Nedavno se dogodio jedan trenutak na Novom bežanijskom groblju u Beogradu koji je ostavio emotivni trag kod svih prisutnih.
Tog dana, bez medijske buke i svjetlosti reflektora, u tišini i tihoj tišini bola, pojavila se nepoznata žena u crnini, noseći belu ružu. Nije izgovorila nijednu riječ. Stajala je nepomično, pogledom uprtim ka grobu. U toj tišini bilo je više rečeno nego što bi mogla da izrazi bilo kakva izjava. Njen dostojanstveni gest još više je naglasio težinu gubitka koju su svi već osjećali.
Saša Popović, čovjek čije je ime decenijama bilo sinonim za domaću zabavnu scenu, preminuo je iznenada. Njegov odlazak ostavio je za sobom ne samo prazninu na televiziji i muzičkoj sceni, već i duboku emocionalnu prazninu među njegovim najbližima. Bio je više od voditelja, producenta, muzičara – bio je čovjek pristupačan, topao i velikodušan, sa srcem većim od ekrana koji ga je pratio.
Na pomenu su se okupili najbliži članovi porodice. Tu su bili supruga Suzana Jovanović i njihova djeca, Aleksandra i Danijel. Suzanina bol bila je vidljiva – suze su tekle niz lice dok je prilazila spomeniku. Klečeći ispred njega, nježno ga je dodirnula i izgovorila riječi koje su ostale između njih dvoje – riječi koje niko drugi nije trebao da čuje. Nisu bile za publiku. Bila je to tiha, intimna ispovijest žene koja tuguje.
- Djeca su je držala za ruke, ne govoreći ništa.
- Njihovo prisustvo bilo je izraz snage porodične povezanosti, čak i kada riječi postanu suvišne.
- Bili su zajedno, kao porodica, i to je bio najjači odgovor na gubitak.
Među prisutnima bio je i Dejan Ćirković Ćira, dugogodišnji prijatelj i kum porodice. Nije mnogo govorio, ali je njegova ruka na Suzaninom ramenu govorila više od hiljadu riječi. Bio je tu, čvrsto, tiho, bez potrebe za objašnjenjima. Prijatelj koji ostaje i kad svi drugi odu.
Kada su prisutni zapalili sveće, oglasila su se crkvena zvona. Njihov zvuk je dopunio atmosferu – duboko duhovnu i emotivnu, kao da je i sam prostor prepoznao veličinu čovjeka kojem se odaje počast. Zvona su zvonila ne za kraj, već za nastavak prisustva u sećanju.
- Grobnica je bila prekrivena cvećem, ali jedan aranžman je posebno govorio: srce od belih krizantema.
- Simbol vječne ljubavi, tuge i poštovanja.
- Na nadgrobnoj ploči – fotografija sa osmehom, onim njegovim prepoznatljivim, vedrim, koji je uvijek donosio toplinu.
Dan prije pomena, porodica je tiho obišla grob, daleko od kamera i znatiželjnih pogleda. Željeli su još jedan trenutak privatnosti, molitve i tišine. Takvi trenuci su često najiskreniji – kada niko ne gleda, kada su samo oni i uspomene.
Na sahrani, koja je održana ranije, okupili su se brojni ljudi iz sveta muzike i javnog života. Tu su bili Lepa Brena, Boba Živojinović, Marija Šerifović, Neda Ukraden i mnogi drugi. Došli su da se oproste, ali i da kažu „hvala“ čovjeku koji je pomogao mnogima da postanu ono što jesu.
Ali ono po čemu je Saša najviše ostao upamćen nije samo televizijski rad, emisije koje su obeležile jednu epohu, niti projekti koji su mu donijeli slavu. Prava vrijednost bila je u njegovoj ljudskosti.
- Bio je poznat po tome da zove kad je najpotrebnije, bez pompe i interesa.
- Bio je mentor, prijatelj, oslonac – onaj koji čuje, savjetuje, pomogne.
- Njegova veličina nije bila u brojevima i titulama, već u malim djelima dobrote.
Danas, iako fizički više nije među nama, prisustvo Saše Popovića i dalje se osjeća. Ljudi dolaze, pale sveće, donose cvijeće, sjede pored spomenika i prisjećaju se. Prisjećaju se smijeha, riječi, trenutaka koji su ostavili neizbrisiv trag.
- Jedna žena u crnini i bijela ruža.
- Majka i djeca u tišini, povezani tugom.
- Prijatelj s dlanom na ramenu, bez riječi.
To su slike koje ostaju. Slike koje ne blijede. Slike koje pokazuju da istinska ljubav nadživljava smrt.
I dok se svijet okreće dalje, Saša Popović nastavlja da živi kroz muziku, uspomene i sve ljude koje je dotakao. Jer veliki ljudi, kao što je on bio, ne odlaze. Oni ostaju dio nas – zauvijek.
