Moj suprug već neko vrijeme živi i radi u Njemačkoj, gdje je otišao s ciljem da nam omogući bolji i sigurniji život. U međuvremenu sam ostala u domovini kako bih mirno završila trudnoću. Nakon porođaja i dolaska naše djevojčice, pridružila sam mu se u malom stanu koji je privremeno unajmio. S dolaskom u novu zemlju sve je izgledalo nepoznato i daleko – od jezika i ljudi, do običaja i svakodnevnice.
Privikavanje nije bilo lako. Nisam razumjela jezik, okolina mi je djelovala hladno i otuđeno, a osjećaj osamljenosti je bio gotovo svakodnevan. Ipak, zbog naše bebe i nade u bolji početak, trudila sam se iz dana u dan pronalaziti snagu.
- Svaki novi dan bio je borba s nepoznatim.
- Samoća je bila posebno teška, bez porodice i bliskih ljudi.
- Najviše me vodila briga za dijete i želja da budem dobra majka.
Jedan vikend, koji se u početku činio kao obična noć, postao je trenutak koji nikada neću zaboraviti. Moj muž je bio na noćnoj smjeni, a ja sama kod kuće sa bebom. Veče je počelo mirno, bez nagovještaja da će se pretvoriti u najveći strah u mom životu. Naša kćerkica je iznenada počela plakati – ali to nije bio običan plač. Bio je to očajan, neprekidan krik koji me odmah uznemirio.
Pokušavala sam je smiriti – nosila sam je, pjevušila, ljuljala. Ništa nije pomagalo. Kada sam joj izmjerila temperaturu i vidjela da ima 38,3°C, srce mi je stalo. Nikada ranije nije imala povišenu temperaturu. Bila sam sama, u tuđoj zemlji, bez pomoći i bez razumijevanja jezika. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno – moraš joj pomoći.
- Panika me je potpuno obuzela.
- Počela sam se tresti, nisam mogla jasno razmišljati.
- Znala sam da moram nešto učiniti, ali nisam imala kome da se obratim.
Uzela sam bebu, zamotala je i krenula da kucam od vrata do vrata. Nadala sam se da će neko otvoriti, da će neko pomoći. Ali nigdje odgovora. Ljudi nisu bili kod kuće, ili se jednostavno nisu usudili otvoriti vrata nepoznatoj ženi s uplakanim djetetom. Bila sam na ivici suza, očajna i slomljena.
Kad sam već krenula nazad, gotovo odustala, jedna vrata su se otvorila. Preda mnom je stajala starija žena, sijede kose i blagih očiju. Nije rekla nijednu riječ, samo je pogledala moju bebu, pružila ruke i pozvala me unutra. Njen stan bio je miran i topao – po prvi put u danima sam osjetila spokoj.
Uz nježnost i sigurnost, skinula je bebinu odjeću i počela je pažljivo brisati alkoholom. Bila sam zbunjena, preplašena, ali i zahvalna. Nakon nekoliko minuta temperatura se spustila, beba se umirila i ubrzo zaspala. Ta žena mi je gestovima objasnila da je riječ o izbijanju zubića – nešto sasvim prirodno, ali meni tada potpuno nepoznato.
- Prvi zubići znaju izazvati povišenu temperaturu i bol.
- Svaka majka to zna, ali kada se to dogodi prvi put, i još u tuđoj zemlji – sve izgleda strašnije.
- Zahvaljujući toj ženi, osjetila sam olakšanje i nadu.
Ipak, ono što me posebno pogodilo bila je upotreba alkohola. Moj muž i ja smo vjernici i strogo izbjegavamo alkohol, čak i u medicinske svrhe. Zbog toga sam znala da ne smijem ništa reći suprugu. Bojala sam se kako bi reagovao – možda s ljutnjom, možda s razočaranjem. Iako sam znala da sam učinila ono što je bilo najbolje za našu bebu, u meni je ostao osjećaj nelagode.
Na kraju, ono što je najvažnije – beba je dobro. Sve je prošlo, a najstrašnija noć mog života donijela je i nešto izuzetno važno. U trenutku kada su svi drugi ostali iza zatvorenih vrata, jedna nepoznata žena mi je otvorila srce. Nismo govorile isti jezik, ali smo se razumjele bolje nego što riječi ikada mogu reći.
- Taj čin dobrote me je naučio da ljudskost ne poznaje granice.
- Kada si daleko od doma, ranjiv, bez podrške, jedna ruka pomoći može značiti sve.
- Oni koji ti nisu ništa – ponekad postanu tvoje najveće utočište.
Ova noć mi je promijenila pogled na svijet. Pokazala mi je da ne treba uvijek očekivati pomoć od onih koje poznajemo, jer ponekad nepoznati ljudi pokažu najviše saosjećanja. I da, iako je bilo strašno, zahvalna sam što sam bila svjedok te tihe, ali snažne ljudskosti.
