Biti u braku s radoholičarem znači naviknuti se na život u kojem posao, obaveze i beskrajni telefonski pozivi uvijek imaju prednost. Moj muž često izgleda umorno i iscrpljeno, uvjeren da je njegov posao centar svijeta. Ono što ponekad zaboravlja jeste da moj dan nije ništa manje zahtjevan. Majčinstvo je posao bez pauze, bez kraja radnog vremena i bez godišnjeg odmora, ali to, čini se, rijetko primjećuje.
Nedavno smo planirali putovanje njegovoj porodici povodom blagdana. To je trebala biti prilika da se svi zajedno opustimo i na trenutak pobjegnemo od svakodnevnog kaosa. On je rekao da će se pobrinuti za karte i organizaciju puta. Nisam puno razmišljala o tome – vjerovala sam mu, a i bila sam previše zauzeta djecom i drugim pripremama.
Došao je dan putovanja. Na aerodromu sam, držeći djecu pod kontrolom i noseći ručnu prtljagu, pitala gdje su nam sjedala. Bio je, naravno, na telefonu, mrmljajući nešto neodređeno.
Kad smo se počeli ukrcavati, prišao mi je s blagom nelagodom i priznao: sebi i svojoj majci kupio je karte u prvoj klasi, a meni i djeci u ekonomskoj. To nije bio samo propust – bio je to jasan znak njegovog načina razmišljanja.
- Oni će sjediti udobno, uživati u prostranom prostoru i tišini.
- Ja ću, s dvoje male djece, sjediti u skučenom redu, boreći se s prolivenim sokovima i igračkama koje padaju na pod.
U meni se nešto prelomilo. To nije bila samo ljutnja, već i razočaranje, pomiješano s potrebom da mu pokažem kako je biti zanemaren. Sjetila sam se da je, kod sigurnosne kontrole, svoj novčanik stavio u moju torbu – navika koju često ima – i tamo ga ostavio.
Dok su oni uživali u šampanjcu i razgovorima, ja sam se borila s torbama i djecom. No taj detalj, novčanik kod mene, postao je moje malo oružje.
Ubrzo sam ga vidjela kako nervozno pretražuje džepove. Njegov izraz lica, kad je shvatio da mu novčanik nedostaje, bio je neprocjenjiv. Njegova sigurnost i kontrola nad situacijom polako su nestajali.
Došao je do mene, glasom mekšim nego inače, tražeći novac. Potražila sam po torbi, namjerno sporo, i pružila mu 20 dolara, uz polušaljiv komentar da, ako mu treba više, pita i svoju majku. Nije rekao ništa, samo klimnuo glavom i otišao.
U tom trenutku nisam osjetila zlobu, već osjećaj pravde. Nije to bila osveta u klasičnom smislu, nego tiha lekcija – podsjetnik da se zajedništvo gradi na ravnoteži i uzajamnom poštovanju, a ne na jednostranoj raspodjeli privilegija.
Nakon putovanja, nisam mu to više spominjala. Mislim da je shvatio poruku. A i ako nije, meni je bilo dovoljno što sam vratila barem djelić kontrole. Jer, iako moj rad kod kuće nema službenu plaću, titulu ni bonuse, on ima ogromnu vrijednost i zaslužuje poštovanje.
Ponekad su tihe lekcije snažnije od bilo kakvih riječi. Ako se ikada nađete u sličnoj situaciji, s partnerom koji zaboravlja da ste jednako važni, zapamtite da postoji način da poruku pošaljete bez svađe – i da ona ipak bude jasno shvaćena.
