Ana je ušla u moj život kada sam imala samo sedam godina. U to vrijeme moja biološka majka se preudala i preselila u drugu saveznu državu, ostavljajući mene da živim sa tatom. Ana je bila ta koja me dočekala otvorenog srca, koja me strpljivo učila kako da vežem pertle, spremala mi užine za školu i svake večeri čitala bajke dok ne zaspim. Bila je nežna, blaga, uporna i imala je beskrajnu želju da mi bude oslonac, iako me nije rodila.
Sada, kada imam 28 godina, stojim na pragu novog poglavlja u životu – pripremam se za svoj veliki dan, udaju. Sve bi trebalo da bude savršeno, a ipak jedna jedina rečenica moje majke unijela je nemir i sumnju u moje srce. Rekla mi je: “Neću doći na tvoje vjenčanje ako bude prisutna Ana.” Te riječi su me zaboljele dublje nego što sam očekivala i stavile me u nezahvalan položaj između dvije žene koje su obilježile moj život.
Konačno sam skupila hrabrost da razgovaram sa Anom. Pogledala sam je u oči i izgovorila: “Volim te, ali krv je krv.” Nije rekla ništa, samo me pogledala onim tihim, toplim očima i blago se osmjehnula. Taj osmijeh me pratio danima, možda čak i noćima, jer nisam mogla da razaznam da li u njemu ima tuge, razočaranja ili jednostavnog prihvatanja.
Na jutro svog vjenčanja, dok je uzbuđenje trebalo da bude jedino što osjećam, zazvonio je telefon. Na ekranu je pisalo njeno ime – Ana. Srce mi je poskočilo, ali ono što sam čula u slušalici zaledilo me.
- “I sama ćeš jednog dana imati djecu,” rekla je tihim, smirenim glasom.
- “Tada ćeš shvatiti da majka nije samo ona koja te rodi. Majka je ona koja te podiže, koja stavlja tvoje potrebe ispred svojih, koja se svega odriče za tvoj osmijeh. To je majčinstvo.”
Nakon tih riječi, linija je utihnula. Prekinula je vezu.
Telefon mi je ispao iz ruku. Osjetila sam kako mi se stomak steže, kako mi se glava vrti i u grudima se javlja težina koja mi je skoro oduzela dah. U panici sam potrčala do tate. Morala sam da razgovaram s njom, da joj kažem da nisam htjela da je povrijedim, da mi je stalo do nje više nego što riječi mogu opisati.
Ali kada sam stigla kući, dočekao me prizor koji nikada neću zaboraviti. Njen dio ormara bio je prazan. Njen miris više nije bio u prostorijama. Sve je djelovalo tiho, hladno i pusto, kao da nikada nije ni bila tu. Na stolu je stajalo pismo, adresirano mom tati.
U njemu je pisalo da odlazi jer više nema osjećaj da pripada u ovoj porodici. Da, iako je godinama pokušavala da bude dio nas, i dalje se osjeća kao strankinja. Pisala je da me voli, ali da je iscrpljena od borbe za mjesto koje joj, očigledno, nikada nije u potpunosti pripadalo.
U tom trenutku koljena su mi popustila i srušila sam se na pod u suzama. Srce mi je pucalo dok sam shvatala šta sam učinila. Moj veliki dan, koji je trebao biti najljepši u mom životu, sada je bio ispunjen gorčinom, tugom i neopisivim osjećajem krivice.
- Nisam htjela da stvari odu ovako daleko.
- Samo sam željela da moja biološka majka bude uz mene dok izgovaram sudbonosno “da”.
- Zar je to bilo previše da tražim?
Ali sada, dok mi u glavi odzvanjaju Anine riječi, pitam se da li sam ikada zaista razumjela ko mi je bila majka. Možda krv povezuje ljude biološki, ali ljubav, žrtva i prisutnost su ono što ih povezuje u srcu.
