Ana je ušla u moj život kada sam bila samo dijete od sedam godina. U tom trenutku moja biološka majka se preudala i preselila u drugu saveznu državu, ostavljajući me kod oca. Bila sam zbunjena, nesigurna i gladna pažnje, a Ana je postala ta koja me dočekala širom otvorenog srca. Ona je bila ta koja me učila:
- kako da vežem pertle
- kako da sama spremim užinu za školu
- i svako veče bi mi čitala bajke dok ne bih utonula u san
Njena strpljivost je bila bezgranična. Bila je nježna, tiha i uporna u svojoj želji da mi pruži ljubav i podršku, iako nije bila žena koja me rodila. U meni je budila osjećaj sigurnosti i topline, kakav mi je tada bio najpotrebniji.
Danas, kada imam 28 godina i spremam se za svoj najvažniji dan – vjenčanje – pomislila sam da je sve savršeno. Ali jedna rečenica moje biološke majke iz temelja je uzdrmala moj svijet. Rekla mi je:
“Neću doći na tvoje vjenčanje ako Ana bude prisutna.”
Te riječi su me zatekle, poput oštrog noža u srcu. Stavljale su me u bolnu dilemu između dvije žene koje su oblikovale moj život, svaka na svoj način.
Skupila sam snagu da razgovaram s Anom. Tiho sam joj rekla ono što me razdiralo:
“Volim te, ali krv je krv.”
Gledala me svojim blagim, toplim očima i samo se tiho nasmiješila. Taj osmijeh bio je miran, ali meni je ostavio gorak ukus u ustima. Nisam mogla da razaznam da li u njemu ima tuge, razočaranja ili tihe prihvaćenosti.
Na jutro mog vjenčanja trebalo je da osjećam samo uzbuđenje i radost. Međutim, telefon je zazvonio i na ekranu sam vidjela Anino ime. Srce mi je počelo ubrzano kucati, ali ono što sam čula kad sam se javila zaledilo me.
Tihim, smirenim glasom rekla je:
-
“I sama ćeš jednog dana imati djecu. Tada ćeš shvatiti da majka nije samo ona koja te rodi.”
- “Majka je ona koja te odgaja, koja tvoje potrebe stavlja ispred svojih, koja se odriče svega samo da bi ti bila sretna. To je prava suština majčinstva.”
Nakon tih riječi prekinula je vezu.
Telefon mi je ispao iz ruku dok su mi misli kovitlale u glavi. Knedla u grlu i težina u stomaku su me gušile. U panici sam otrčala do oca jer sam morala razgovarati s njom, objasniti joj da nisam željela da je povrijedim, da mi je stalo do nje više nego što sam znala pokazati.
Ali kada sam stigla kući, dočekao me prizor koji mi je slomio srce:
- Njena strana ormara bila je prazna.
-
Njena odjeća, parfemi, sitnice – sve je nestalo.
- U kući nije više bilo njenog mirisa, a tišina je bila zaglušujuća.
Na stolu je ležalo pismo upućeno mom ocu.
U tom pismu Ana je napisala da odlazi jer više nema osjećaj da pripada ovoj porodici. Priznala je da me voli, ali je umorna od borbe za mjesto koje joj nikada nije potpuno pripadalo.
Kada sam pročitala te riječi, koljena su mi popustila. Pala sam na pod dok su mi suze oblivale lice. Srce mi je pucalo dok sam shvatala razmjere onoga što sam učinila. Moj veliki dan, koji je trebao biti najsrećniji u životu, sada je bio ispunjen samo tugom, gorčinom i krivicom.
Nisam željela da sve ode ovako daleko. Samo sam htjela da moja biološka majka bude tu kada izgovorim sudbonosno “da”. Ali sada, dok mi u mislima odjekuju Anine riječi, pitam se:
- Jesam li ikada zaista razumjela ko je ona bila za mene?
- Da li krv zaista znači više od ljubavi?
- Ili je majka ona koja stoji uz tebe kada ti najviše treba?
Možda krv povezuje ljude biološki, ali ono što ljude povezuje u srcu jesu ljubav, žrtva i prisutnost.
