Oduvijek sam zamišljala kako ću jednog dana imati toplu i blisku vezu sa suprugom mog sina. Mislila sam da ćemo dijeliti trenutke razumijevanja, zajedničkih razgovora i da ću je gledati gotovo kao kćerku. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija. Umjesto toga, osjećam da me Emili vidi samo kao osobu na koju može prebaciti odgovornost kad god joj se prohtije. Moj sin se oženio Emili prije tri godine. Ona iz prethodnog braka ima osmogišnje blizance i, iako djecu volim, sve više se osjećam kao da sam svedena na ulogu besplatne dadilje, a ne ravnopravnog člana porodice.
Na početku sam se trudila da budem strpljiva i razumna. Govorila sam sebi da Emili možda samo prolazi kroz period prilagođavanja na novu porodicu i da joj je potrebna pomoć. Ali situacija je brzo izmakla kontroli. Počela je bez prethodnog dogovora da mi dovodi blizance i ostavlja ih na čuvanju.
- Pozvonila bi na vrata s nekom nejasnom pričom o “hitnim obavezama” i prije nego što bih stigla išta reći, već bi bila na putu do auta.
- Njeni “izlasci” nikada nisu trajali kratko. Znala bi biti odsutna satima, dok sam se ja trudila pratiti korak s dječijom energijom.
Na prvi pogled, djeca su draga, ali za sobom ostavljaju potpuni haos. Nakon što bi otišla, zatekla bih:
- prosuta pića po tepihu
- tragove bojica po zidovima
- ostatke hrane skrivene iza namještaja
- a jednom sam čak u veš mašini našla pola kutije žitarica
Koliko god sam se trudila da razumijem i tolerišem, moje strpljenje se svakim danom sve više trošilo.
Prošle sedmice stvari su dosegle vrhunac. Emili se opet pojavila bez ikakve najave, dovela djecu i pokušala da ih ostavi kod mene kao i obično. Ovog puta sam skupila snagu i, prije nego što je stigla da ode, zaustavila sam je. Pogledala sam je pravo u oči i jasno rekla:
„Moj dom nije tvoj lični besplatni vrtić!“
- Očekivala sam da će se bar malo postidjeti ili se izviniti.
- Umjesto toga, podigla je obrve s podrugljivim osmijehom i jednostavno otišla.
Tada sam shvatila da me ne shvata ozbiljno i da se situacija neće sama od sebe promijeniti.
Sljedeće večeri dogovorila sam večeru s prijateljicom, želeći barem nekoliko sati mira i razgovora koji nema veze s tenzijama kod kuće. Osjećala sam olakšanje dok smo pile kafu i smijale se, ali po povratku kući zatekla sam prizor koji me potpuno izbacio iz takta.
- Pokušala sam otvoriti vrata, ali nisu popuštala.
- Prvo sam mislila da su se zaglavila. Gurnula sam ih jače, ali nešto ih je očito blokiralo iznutra.
- Srce mi je ubrzano kucalo dok sam pokušavala shvatiti šta se dešava.
Sagnula sam se i pogledala kroz prozor. Unutra je sjedila Emili, zavaljena u moj omiljeni naslonjač s kesom čipsa u krilu, dok su blizanci bezbrižno gledali crtaće na mom kauču. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Pogledala sam prema ulaznim vratima i vidjela da ih je zabarikadirala kuhinjskom stolicom!
- Osjetila sam val nevjerice, bijesa i tuge.
- Ne samo da je ponovo ušla u moj dom bez pitanja, nego je imala hrabrosti da mi fizički spriječi ulazak u sopstvenu kuću.
Tada sam shvatila da stvari više ne mogu ostati iste. Ova situacija mi je otvorila oči – moram postaviti granice i jasno dati do znanja da više nisam spremna da tolerišem ovakvo ponašanje.
