Moja starija sestra izgubila je život u strašnoj saobraćajnoj nesreći prije godinu dana. Bila je udata, imala tri kćerkice, divnog muža i činilo se da joj je život zaista savršen. Sve je izgledalo kao bajka – skladna porodica, puno smijeha i ljubavi. A onda, u jednom jedinom trenutku, sve se srušilo. Ni kriva ni dužna, izgubila je život na cesti. Njene tri male djevojčice ostale su bez majke, a porodica se našla u bezdanu bola i beskrajne tuge. Bilo je nepodnošljivo gledati te nevine oči pune suza i zbunjenosti, oči koje nisu mogle da shvate zašto mama više nikada neće doći.
Nakon njene smrti, provela sam mjesece boreći se sama sa sobom. Bol me je prožimala iznutra i činilo mi se da nikada neću moći da se pomirim s onim što se dogodilo. Svaka noć bila je tiha borba sa mislima koje nisu prestajale. Zbog tog gubitka završila sam na teškoj terapiji, ali ni lijekovi ni razgovori nisu mogli izbrisati slike koje su se vraćale. U tim tamnim danima najviše sam razmišljala o djevojčicama. Pitala sam se kako će rasti bez majke, ko će im pružiti onu toplinu, nježnost i sigurnost koju samo majka može dati.
Jedne noći, dok sam ležala budna, gledajući u plafon i osluškujući vlastite misli, u meni je sinula ideja. Osjetila sam snažan poriv da tu ogromnu bol u grudima pretvorim u nešto što ima smisla. Poželjela sam da učinim nešto veliko za njih, da im vratim osmijehe. Odlučila sam da se žrtvujem i ponudim ono najvrijednije što imam – svoj život i mladost. Riješila sam da postanem majka djeci moje sestre i da se udam za njenog muža.
Bez mnogo razmišljanja, uzela sam telefon i pozvala ga. Srce mi je lupalo tako snažno da sam mislila da će mi iskočiti iz grudi dok sam mu govorila o svojoj odluci. Predložila sam mu da se vjenčamo kako bih mogla preuzeti brigu o djevojčicama i biti im oslonac. Nastala je tišina s druge strane linije, duga kao vječnost. A onda mi je mirnim glasom rekao da je to ogromna odluka i da moram dobro razmisliti.
- Podsjetio me da imam tek 19 godina, da sam na početku života i da bih time preuzela odgovornost koja nosi težinu čitavog svijeta. Govorio je o društvu koje bi možda osudilo moj postupak, o rodbini koja ne bi razumjela, o životu koji bih time zauvijek promijenila.
Slušala sam ga pažljivo, ali u sebi sam već znala odgovor. Ponovila sam odlučno da sam sve već razmotrila i da stojim iza svoje odluke. Rekla sam mu da je sada na njemu – da li želi ili ne. Za mene nije bilo dileme. Moj život možda gubim u očima drugih, ali tri mala, nevina i nedužna bića dobit će priliku da odrastaju uz nekoga ko će ih voljeti i brinuti o njima kao što bi to činila njihova mama.
Oduvijek sam osjećala da je porodica sve na svijetu, a sada sam još sigurnija da je ovo pravi put. U sebi znam da bi i moja sestra, da je situacija bila obrnuta, učinila isto za moju djecu. Narednog vikenda ozvaničit ćemo brak i, iskreno, ne brinem za komentare i osude okoline.
Ljudi možda neće razumjeti, možda će govoriti da uništavam sopstvenu mladost, ali za mene to nije uništenje – to je ispunjenje. Moj život od sada ima samo jedan cilj: da izvedem te tri djevojčice na pravi put, da ih učinim sretnima i da im budem oslonac koji im je nestao tog kobnog dana.
Za mene, to je ljubav u najčistijem obliku. Nema veće svrhe od one da se žrtvuješ za druge, posebno za one koji su ti krv i koje voliš svim srcem. Možda neki neće razumjeti moju odluku, ali ja u sebi osjećam mir. To je moja misija. To je moj put.
