Za Mariju Šerifović možemo reći da je jedna od najboljih pjevačica na našim prostorima koja je već duže vrijeme na muzičkoj sceni. Ostvarila je sve što se tiče poslovnog života, a isto tako se ostvarila kao majka što je upotpunilo njenu sreću.
Nakon višemjesečne tišine, javnost je napokon dobila priliku čuti vijest koja je izazvala i znatiželju i divljenje. U opuštenom razgovoru tokom jednog televizijskog gostovanja, Marija je odlučila podijeliti detalje koje su mnogi željno iščekivali – priču o ocu svog sina, dječaka rođenog početkom decembra prošle godine putem surogat-majčinstva.
Ono što je iznenadilo prisutne i gledaoce bila je njena sposobnost da osjetljivu temu prikaže s dozom humora, ironije i topline. Iako ime oca nije izgovorila, opisala ga je kao osobu koja plijeni pažnju, s neospornim šarmom i privlačnošću. Na duhovit način spomenula je da ga “žene traže”, što je potvrdilo nagađanja o njegovoj fizičkoj privlačnosti. Kroz taj opis otkrila je i porijeklo sinovih plavih očiju i kose.
• Njen komentar o budućnosti djeteta bio je posebno upečatljiv – bez obzira bude li naučnik u Beverly Hillsu ili vulkanizer u rodnom kraju, bit će jednako voljen.
• Iza šale, provukla se snažna poruka da je za nju sreća djeteta važnija od svih društvenih očekivanja.
Surogat-majčinstvo je i dalje osjetljiva tema u mnogim državama Balkana, ali polako zauzima svoje mjesto u javnim raspravama. Marijin primjer postao je ilustracija kako pojedinačne priče mogu mijenjati percepciju. U Bosni i Hercegovini, ovaj proces nije zakonski uređen, što mnoge parove i pojedince tjera da postupak obave u inostranstvu, najčešće u državama poput Ukrajine ili Sjedinjenih Američkih Država. Takve javne ispovijesti potiču razgovor o potrebi regulisanja kako bi proces postao sigurniji i transparentniji.
Tokom razgovora, dotakla se i pitanja biološke povezanosti s djetetom, što je za mnoge bila glavna tema rasprava. Njena rečenica – “Nema veze čija je krv, bitna je duša” – utišala je sve polemike u studiju. Time je jasno stavila do znanja da roditeljstvo ne proizlazi iz DNK, nego iz svakodnevne brige, ljubavi i emocionalne veze.
• Ovaj stav podržavaju i stručnjaci, naglašavajući da djeca koja odrastaju u ljubavlju ispunjenim porodicama imaju jednaku ili čak veću emocionalnu sigurnost od one koja se bilježi u tradicionalnim porodicama.
• Bitna je stabilnost i osjećaj pripadnosti, a ne isključivo biološko porijeklo.
Njen javni nastup otvorio je prostor da se ponovo raspravlja o modernim oblicima porodice. Javne ličnosti koje otvoreno govore o alternativnim modelima roditeljstva imaju važnu ulogu u smanjenju predrasuda. Kada poruka dolazi od nekoga ko ima kredibilitet i poštovanje, ona dopire i do ljudi koji ranije nisu razmišljali o toj temi.
Marija je jasno pokazala da snaga leži u mogućnosti da se život oblikuje po vlastitim pravilima. Njena odluka da postane majka putem surogat-majčinstva nije bila impulsivna, već pažljivo promišljena. Svaki korak bio je ispunjen emocionalnom dubinom i željom da stvori porodicu na način koji njoj najviše odgovara.
• Odlučila je izazvati društvene norme kada je to značilo ostvarenje lične sreće.
• Odluka je bila primjer hrabrosti i autentičnosti u vremenu kada se od javnih ličnosti očekuje da prate ustaljene obrasce.
Ono što ostaje nakon ove priče nije trač ili senzacionalistički naslov, već poruka o ljubavi koja nadilazi formalne definicije. U vremenu kada su osude i stereotipi svakodnevni, ona bira dostojanstvo, iskrenost i humor. Njen put od muzičke zvijezde do majke odvijao se bez pretjeranog izlaganja privatnog života, ali s dovoljno otvorenosti da inspiriše druge.
Njena transformacija pokazuje da istinska promjena ne mora biti praćena drastičnim prekidima s prošlošću, već se može odvijati tiho, ali odlučno. Na kraju, njen stav ostaje jasan – ljubav prema djetetu ne mjeri se krvnim vezama, već snagom svakodnevne predanosti i željom da se ono osjeća sigurno i voljeno.
• Ako njen primjer potakne barem jednu osobu da preispita svoje shvatanje roditeljstva, to će biti dokaz da pojedinačne priče mogu pokrenuti društvene promjene.
• Prave promjene počinju hrabrošću da se govori otvoreno i bez straha od osude.
Ova ispovijest ostavlja dojam priče koja je istovremeno lična i univerzalna. Ona ruši granice između privatnog i javnog, pokazujući da roditeljstvo ima mnogo lica, a svako od njih može biti jednako vrijedno i ispunjeno ljubavlju.