Muharem Serbezovski je poznati pjevač koji je na estradnoj sceni dugi niz godina. Malo ko zna da je on imao teško djetinjstvo i o toj temi nije često govorio u javnosti.
Nije svako djetinjstvo mirisalo na čokoladu. Neki su, poput Muharema Serbezovskog, odrasli u kućama gdje su se glad i skromnost dijelili kao redovni obroci, ali se zato toplina i dostojanstvo nosili kao najskuplji kaput. Nije imao igračke, ali je imao san. Nije imao bogatstvo, ali je imao glas. I upravo taj glas, pun čežnje, radosti i tuge, postao je ulaznica u srca miliona ljudi.
U njegovoj kući, majka je bila čistačica, otac učitelj, a on – mali dječak koji je znao da knjiga može biti karta za svijet. Glad nije pamtio po praznom stomaku, već po osmijehu kojim su je nosili. Jer ni tada, kaže, nisu znali da su siromašni – znali su samo da su ponosni.
Muharem Serbezovski prvi je put okusio čokoladu i mlijeko tek sa 12 godina. Ali umjesto da se požali, sjeća se tog trenutka kao čuda – jer za njega, i to malo bilo je puno. Njegovo djetinjstvo nije bilo ispunjeno materijalnim bogatstvom, ali jeste vrijednostima koje su ga oblikovale: rad, poštovanje, znanje i poniznost.
S godinama je taj dječak sazrio u čovjeka koji nije znao samo pjevati, već i pisati, prevesti, govoriti više jezika i završiti pravo. Njegova biografija je kao roman u kojem svaka stranica nosi novu borbu, novi izazov, ali i – novu pobjedu.
Njegov glas, prepoznatljiv i emotivan, donosio je tješenje, ali i radost. “Za venčanim stolom”, “Sine moj”, “Violino, u dušu mi diraj” – pjesme su koje su ostale vječne. One se i danas pjevaju od Vardara do Triglava, u kafanama, na svadbama, u trenucima kad se srce slomi ili slavi.
Koliko je bio predan muzici, govori i priča iz Turske. Dok su ga doktori operisali, on je – pjevao. Za njega, to nije bila predstava, već životna filozofija: muziku treba dijeliti – čak i kad ti u ruci nije mikrofon, već igla infuzije. Čak i kad si slab, pjesma te može učiniti jačim – njega jeste.
Na privatnim proslavama nije bio običan gost. On je bio središte svakog veselja. Imao je pjesmu za svaku dušu i stih za svaku uspomenu. Jednom prilikom, za izvedbu pjesme “Zašto su ti kose pobelele, druže”, zaradio je 20.000 eura. Ali on to nikada nije isticao. Njemu nije bila važna cifra – važan mu je bio pogled čovjeka koga je pjesma dotakla, suza koja se pojavi na kraju stiha.
Muharem nas uči da nije sramota nositi pocepane cipele, ako u njima koračaš hrabro. Sramota je odustati. Njegova životna snaga ne leži u glasnicama, već u srcu koje nikad nije zaboravilo otkud je krenulo. Nije ga porijeklo sputalo, već mu je dalo krila. Dok drugi pokazuju zlato, on nosi uspomene – i to mu je najljepše ordenje.
Njegov život je dokaz da:
-
Znanje je snaga koja ne može biti ukradena.
-
Skromnost ne znači slabost, već unutrašnju čvrstinu.
-
Pjesma nije samo umjetnost, već put do duše drugog čovjeka.
-
Porijeklo nije prepreka, nego početak priče koja može dotaknuti svijet.
Muharem Serbezovski nije samo pjevač. On je pripovjedač naroda, čovjek koji je iz siromaštva ponio dostojanstvo, umjetnik čije riječi liječe. Njegov život je inspiracija za sve koji misle da ne mogu, da nisu dovoljno dobri, da nemaju dovoljno sreće. On je dokaz da se može – kad se hoće, kad se vjeruje, i kad se ne odustaje.
U vremenu kad se mnogi takmiče ko ima više, Muharem se ne takmiči – on podsjeća. Na ono ljudsko. Na vrijednosti. Na pjesmu koja traje.
Ako poželiš, mogu ti pripremiti i nastavak o njegovoj književnoj karijeri, prevođenju Kur’ana na romski jezik ili političkim angažmanima. Jer priča Muharema Serbezovskog je više od biografije – to je lekcija o ponosu, muzici i čovječnosti.
