Danas ćemo pisati o izvjesnom Jovici koji je jako teško podnio smrti svoje žene.
Postoje dani kada tišina ne znači mir, već prazninu. Kada prostor koji nekada diše prisustvom dragih ljudi, postane samo hladna scenografija života koji više ne nosi smisao. Jovica je bio jedan od tih ljudi. Svakog jutra se budio sa istim osjećajem – prazninom koja je prožimala njegovu svakodnevicu. Nije ga budila radost, niti želja za nečim novim. Umesto toga, dan bi započinjao pitanjem bez odgovora: “Šta sad?”
Nije radio zbog potrebe, već da pobjegne. Posao je bio njegova maska – tanki veo rutine koji je prekrivao rane koje svakim danom postajale dublje. Oko njega su bili ljudi, ali nikoga zaista nije bilo. Živio je u gradu punom glasova, ali nijedan nije bio njegov.
Dani su prolazili bez boje, kao duga serija istih koraka. Jovica je šetao ulicama Beograda, ne tražeći ništa osim dokaza da još postoji. Nadao se da će neko pogledom priznati njegovo postojanje, da će neka nasumična osoba možda reći: „E, vi ste onaj Jovica…“, i time mu vratiti osjećaj da nije sasvim izbrisan.
Ulice su bile pune, ali nijedno lice nije ga prepoznalo. U moru koraka, njegov nije imao odjek. Kada bi se vraćao kući, tišina stana dočekivala ga je kao sudbina, podsjećajući ga da je sam ne samo u prostoru, već i u životu.
Najveća bol nije dolazila od stranaca, već od njegove djece. Komunikacija s njima bila je svedena na krate, šture poruke, kao da je postao administrativna obaveza, a ne roditelj. Više nije bio otac, već resurs. Nisu pitali kako je, nisu dolazili zbog njega. Kada su se i javljali, razgovori su više ličili na bankarske upite nego na porodične razmene.
Posebno mu je urezan trenutak kada ga je ćerka posetila, ne da bi provela vreme s njim, već da bi tražila da proda veliki stan i kupi manji. Htjela je ostatak novca za sebe. Kada je odbio, hladno mu je rekla: „Na tvoju sahranu ću doći.“
To nije bio samo izraz sebičnosti. To je bila presuda – riječ koja briše očinstvo, odnos, ljubav. Njegovo srce, koje je već nosilo teret godina, tada se nevidljivo slomilo.
Kad je pokušao da nađe utehu kod sina, naišao je na još hladniji zid. I on je pitao za stan, za novac. “Javi se kad budeš prodavao.” Ništa više.
Više nije znao gdje pripada. Ljudi koje je voleo – žena, sada pokojna, djeca koje je podizao, porodica koju je gradio – svi su postali stranci. Čak i kada je pokušao da obnovi vezu sa bratom svoje pokojne žene, naišao je na odbijanje: “Nemam vremena za vas dokone.” To su bile riječi koje su mu jasno stavile do znanja da je zaboravljen.
U tom trenutku, dok je stajao među tezgama pijace, osjetio je da više nije dio ničijeg sveta. Da je postao suvišan. Bio je tamo, fizički prisutan, ali u stvarnosti odsutan iz života drugih.
Narednog jutra, nije bilo svetlosti u njegovom pogledu. Otvorio je oči ne da bi živio dan, već da bi se suočio sa još jednim danom bez smisla. Rekao je sebi: “Ja sam bivši čovjek.” Nije to bila patetična izjava. To je bila konačna spoznaja – da je sve što je bio, nekada, sada iza njega. Da više nikome nije potreban.
Obukao se tiho, kao i svaki put, ali ovoga puta bez nade. Izašao je na ulicu bez cilja, samo da bi se maknuo od zidova koji su ga podsećali na ono što je izgubio. Sjeo je na klupu pod sivim nebom, zatvorio oči i poželio promjenu. Kada ih je otvorio – ništa. Samo isti, sivi dan. I ista samoća.
Jovicina priča nije samo priča jednog čovjeka. To je priča o zaboravljenima, o nevidljivima, o onima koji su dali sve, a zauzvrat dobili šutnju. On nije bio savršen – kao ni jedan otac, brat, muž. Ali je bio prisutan. Bio je oslonac. I kada su svi prestali da se oslanjaju na njega, ostao je – sam.
Njegova bol nije dolazila iz siromaštva, bolesti ili fizičke nemoći. Njegova bol je dolazila iz emocionalnog izgnanstva. Iz saznanja da ga oni koji su mu bili najbliži više ne vide kao čovjeka, već kao sredstvo, prepreku ili sećanje koje bi želeli zaboraviti.
Kroz Jovicu gledamo stvarnost koju mnogi ignorišu: da starost nije problem godina, već gubitka uloge i značaja. Da najdublja tuga dolazi ne iz samoće, već iz nepripadanja.
U svetu koji brzo ide napred, ne smemo zaboraviti one koje je taj isti svet ostavio za sobom. Jer, kako se odnosimo prema onima koji su nas stvorili – tako stvaramo sliku onoga što nas čeka.
