Kada sam prije gotovo osam godina odlučila započeti novi život u Sjedinjenim Američkim Državama, bila sam ispunjena nadom i uzbuđenjem. Florida je postala moj novi dom – grad sunca, palmi, ali i nepoznatih puteva. Pronašla sam posao, smještaj i započela novu svakodnevicu. Iako sam bila daleko, nijednog trenutka nisam zaboravila gdje pripadam. Svake dvije ili tri godine vraćala sam se kući, koliko su mi to finansije i obaveze dopuštale. Uvijek sam nosila darove, uspomene i iznad svega – ljubav prema roditeljima.
Tih godina sam redovno slala novac. Nisam to činila iz obaveze, niti da bih nešto dobila zauzvrat. Bilo mi je važno da moji roditelji znaju da, iako sam kilometrima daleko, nisam zaboravila ko sam i odakle dolazim. Željela sam im olakšati starost i dati im do znanja da i dalje imaju svoju kćerku, koja misli na njih svakim danom.
- Slala sam novac ne tražeći ništa.
- Svaki dolar je bio znak brige, ne dužnost.
- Njihova sreća mi je bila najvažnija.
Međutim, sudbina je imala drugačije planove. U svega četiri mjeseca, izgubila sam oboje roditelja. Prvo oca, pa onda majku. Posebno me pogodilo što nisam uspjela doći na sahranu svoje majke. Ta rana je ostala duboko u meni, neizlječiva. Imala sam osjećaj da je neko istrgao dio moje duše, a ja sam bila tako daleko, nesposobna da se oprostim kako dolikuje. Tuga me slomila.
Mislila sam da je to najdublja bol koju mogu osjetiti. Ali nisam znala da me čeka još veći udarac. Izdaja, od one osobe od koje to nikada ne bih očekivala – mog rođenog brata. Juče sam saznala da je on postao jedini nasljednik svega što su roditelji ostavili iza sebe. Sve je prešlo u njegove ruke – kuća u kojoj smo odrasli, zemljišta, šume, livade. Ništa nije ostavljeno meni. Ni uspomena, ni komad zemlje, ni kutak gdje bih mogla stati, zatvoriti oči i osjetiti miris doma.
Nije riječ o novcu, već o pripadanju.
- Osjećala sam se izbrisano iz vlastitog života.
- Kao da nikada nisam postojala.
Znam sigurno da to nije bila volja naših roditelja. Oni nisu bili takvi ljudi. Poznavali su me, voljeli su me. Oni me ne bi zaboravili, nikada. Uvjerenja sam da je moj brat iskoristio njihovu starost, možda ih i nagovorio, doveo u situaciju gdje nisu imali snage da se odupru. Sve je urađeno u tajnosti, iza mojih leđa, bez mog znanja i bez prilike da se borim za ono što mi pripada.
U toj kući sam pravila prve korake. Po livadama sam trčala bosa, u šumi s ocem brala gljive. Svaki kamen, svaka ograda, svaki prozor nosi priču. I sada je sve to nečije tuđe. Brat, koji je trebao biti moj oslonac, sada je stranac. Oduzeo mi je ne samo imovinu, već i osjećaj da imam gdje da se vratim.
- Nema više roditelja da me dočekaju.
- Nema kuće koja je mirisala na djetinjstvo.
- Nema vrata koja su se otvarala s osmijehom.
Vjerovatno se više nikada neću vratiti. Komu da idem? Tamo više nemam nikoga. Brat me je izbrisao iz porodične priče. Krv koju dijelimo ne znači više ništa, jer je srce prestalo da nas povezuje. Osjećam se napušteno i zgaženo od onog ko bi trebao biti najbliži.
Znam da mnogi doživljavaju porodične sukobe, ali rijetko ko osjeti toliku hladnoću od najrođenijih. Vjerovala sam da porodica znači sigurnost, nešto što papir ne može izbrisati. Ali bila sam u zabludi. Pohlepa i interesi očigledno imaju veću snagu od ljubavi i sjećanja.
- Tuga me izjeda, ali i bijes.
- Ne tražim bogatstvo, već dostojanstvo.
- Željela sam samo komadić prošlosti, a dobila sam zidove tišine.
Možda će vrijeme donijeti mir, ali neke izdaje nikada ne zarastu. Naučila sam da ne možeš uvijek računati na one za koje vjeruješ da su tvoji. Udaljena hiljadama kilometara, ovdje u Americi, gradim svoj život. Možda je to jedini dom koji zaista imam – onaj gdje me niko ne tjera, gdje me niko ne zaboravlja, gdje ne moram moliti da pripadam.
