Ispovijest i o kojoj danas pišemo nam stiže iz Srbije i možemo reći da je pomalo neugodna. Žena o kojoj pišemo je zaboravljena od vlastite djece.
Radojka Petrović iz Crne Gore priča dirljivu priču o svojoj borbi kroz život, gdje se osjeća kao neko ko je zaboravljen i zapostavljen, kako od svoje djece, tako i od ostatka svijeta. Njezina sudbina predstavlja duboko emotivnu sliku starijih osoba koje, suočene s izazovima starosti, često ostaju bez emocionalne podrške koju su nekada same nesebično pružale. Ovaj članak će se fokusirati na Radojkine životne poteškoće, kako ona vidi svoju situaciju, te na važnost međusobne porodične podrške i uzajamnog poštovanja, što je ključno za očuvanje međuljudskih veza u starijoj dobi.
Početak borbe i gubitak emocionalne veze
Radojka Petrović nosi težak teret izazova s kojima se suočava u zrelim godinama, a srž njezinih problema leži u prekinutim vezama sa svojom djecom. Ove emocionalne prepreke ne samo da su stvorile dubok jaz u njenom životu, već su i povećale osjećaj usamljenosti. Za Radojku, topli stisak ruke i utješne riječi njezinih najbližih sada su postale gotovo zaboravljeni trenuci. Izgubivši bliskost s djecom, osjećaj ljubavi koji je nekada ispunjavao njezin život nestao je.
U mladosti, Radojka je bila suočena s mnogim poteškoćama, među kojima su bili i izazovi vezani za razvod i odgoj djece. Bez obzira na svoje napore, nije mogla stvoriti željeni temelj za bolju budućnost svoje obitelji. Sudbina joj je postavljala mnoge prepreke, pa su se njeni planovi o boljoj budućnosti razbili. U određenom trenutku, Radojka je postala ovisna o prosjačkom štapu, simbolu njezine borbe za osnovnu egzistenciju. Situacija u kojoj se našla natjerala ju je da potraži pomoć od dobrotvornih organizacija, jer je u svom okruženju bila lišena osnovnih ljudskih resursa za preživljavanje.
Život u tuđem domu i emocije koje pritisnu srce
Iako ima sestru koja se brine o njoj, Radojka se osjeća kao stranac u vlastitoj obitelji. Njezine riječi izražavaju duboku tjeskobu: “Bolan je osjećaj da se namećem obitelji, koja je ionako suočena s izazovnim situacijama.” Uprkos tome što sestra čini sve što može, Radojka doživljava svoj boravak u njenom domu kao nešto strano. Taj osjećaj niskog statusa i zapostavljenosti dodatno komplicira njezinu emocionalnu patnju, jer je svjesna da njena obitelj nije u poziciji da joj pruži potpunu podršku.
U srcu Radojke krije se velika čežnja da se ponovno poveže sa svojom djecom. Iako su njezine želje skromne, one odražavaju duboku unutrašnju potrebu za emocionalnim vezama. Želi samo da je njezina djeca posjete, čuju njezine riječi, te da ponovno osjeti da je dio njihove ljubavi i poštovanja. Ova želja nije materijalna, već je emocionalna, jer ona samo traži mali znak pažnje koji bi mogao ublažiti bol usamljenosti i tuge.
Žudnja za osnovnim ljudskim kontaktom
Jedan od najtragičnijih aspekata ove priče jest činjenica da mnogi stariji ljudi, poput Radojke, žude za običnim telefonskim pozivom ili razmjenom nekoliko riječi. Ovo nije samo nužno iz potrebe za društvom, već iz dubokog unutrašnjeg osjećaja zaboravljenosti. Radojka, poput mnogih drugih roditelja, provodi svoje dane razmišljajući o tome kako bi barem na trenutak mogla ponovno biti bliska svojoj djeci, koja su sada odrasla i često previše zauzeta svojim životima.
Iako Radojka jasno iskazuje svoju želju da njezina djeca uzmu malo vremena da je posjete ili barem nazovu, njezina borba nije samo unutrašnja. To je univerzalna borba mnogih starijih osoba koje se osjećaju zanemareno, iako su tijekom svog života bile predane svojim obiteljima.
Psihološki aspekt zanemarivanja starijih osoba
Ova situacija nije jedinstvena samo za Radojku. Psihologinja Adriana Pejaković naglašava da mnogi stariji ljudi osjećaju duboku izolaciju i zapostavljenost, iako se rijetko usude izraziti te emocije. Mnogi stariji ljudi vjeruju da su postali teret svojim obiteljima, a zbog toga se često povuku i ne žele stvarati dodatne probleme. Ovaj osjećaj nema interesa za njihove potrebe može biti duboko emotivno štetan, jer oni koji su cijeli život posvetili drugim ljudima, sada se nalaze u poziciji u kojoj se njihova egzistencija percipira kao opterećenje.
Zbog toga psihologinja Pejaković ističe koliko je važno za obitelji da ponekad zastanu i posvete pažnju starijim članovima. Ovo ne mora biti velika gesta, već samo jednostavan čin dobrote, poput poziva, posjeta ili iskazanog interesa za njihovo dobrobit. Takve geste mogu biti ključne za emocionalno zdravlje starijih osoba, jer im omogućuju da osjete da nisu zaboravljeni.
Zaključak: Ključ važnosti obiteljskih veza
Priča Radojke Petrović, iako tužna, sadrži važnu lekciju o tome koliko su obiteljske veze temeljne za emocionalno blagostanje. U starijoj dobi, stariji ljudi često postaju ranjivi, ne samo fizički, nego i emocionalno. Zanemarivanje njihovih osjećaja može dovesti do dubokih unutarnjih rana, koje se ne mogu zaliječiti materijalnim stvarima. Radojka ne traži bogatstvo, već samo povezanost i ljubav, dva osnovna ljudska prava koja zaslužuje svaki roditelj.
Kao društvo, važno je da razumijemo duboku ljubav koja stoji iza tih želja i da ne zaboravimo na svoje roditelje i starije članove obitelji, jer je svaki mali znak pažnje, poput telefonskog poziva, možda upravo ono što im je najpotrebnije da se osjećaju voljeno i poštovano.
