Danas pišemo o bolnoj ispovijesti čovjeka koji se zove Nihad Kešetović koji je nakon 20 godina saznao da djeca nisu njegova. To mu je saznanje promjenilo život te ga je natjeralo da se povuče sasvim iz svijeta koji ga je okruživao ranije.
Nihad Kešetović više ne traži potvrdu ni priznanje od drugih ljudi. Nakon svega što je prošao, danas želi samo jedno – da postane ono čemu je cijeli život težio, muškarac u pravom smislu te riječi. Na kraju puta, gdje asfalt prestaje i počinju guste šume Babine luke, smjestio je svoj skromni dom. Okružen drvećem i tišinom koju povremeno naruši samo lavež psa ili škripa starog bicikla, Nihad napokon može reći da diše punim plućima. U toj tišini pronašao je ono što je tražio cijeli život – prostor da bude svoj.
Njegov spokoj, međutim, nije došao lako. Godinama je hodao stazom prepunom boli, izdaja i iluzija. Više od dvije decenije njegov život bio je ispunjen:
- prevarama,
- neizvjesnošću,
- i borbom za ono u što je vjerovao.
Konačni udarac zadalo mu je otkriće koje mu je slomilo srce – djeca koju je podizao i za koju je vjerovao da su njegova, zapravo to nisu bila. Sve se srušilo poput kule od karata.
“Želio sam da djeca nikada ne saznaju. Htio sam da sve završimo tiho, bez velike buke – razvod, prodaja kuće, svako na svoju stranu. Htio sam da ih poštedim boli,” priznaje Nihad. Ali njegova bivša supruga nije dijelila njegovu želju za diskrecijom. Istina je na kraju izašla na vidjelo, ne samo pred djecom, nego i pred cijelom čaršijom.
Rođen u skromnoj porodici, Nihad je od rane mladosti učio vrijednosti rada i odricanja. Sredinom osamdesetih oženio se, a porodica mu je bila sve. Djeca su se rodila 1987. i 1991. godine i činilo se da vodi miran, gotovo idiličan život.
Ali ispod površine krio se osjećaj da nešto nije u redu.
- Zdravlje mu je počelo propadati: preživio je trombozu, Parkinsonovu bolest, a potom i srčani udar.
- Ljekari su mu tada rekli da, medicinski gledano, ne može imati djecu.
“Bio je to trenutak kada se svijet počeo rušiti,” kaže tiho, s pogledom zagledanim u daljinu.
Konačnu potvrdu dobio je kada se odlučio na DNK test. Rezultati su bili poražavajući – djeca, za koju je mislio da su njegova krv, nisu nosila njegov genetski kod.
Tvrdi da mu je supruga godinama bila nevjerna i da je u njihov dom dovodila ljubavnika dok je on radio. “Moj stan bio je samo bordel, ništa više,” izgovara tiho, s tugom u očima.
Nakon otkrivanja istine, njegov život se raspao:
- razvod,
- sudski procesi,
- podjela imovine,
- i borba za finansijsku stabilnost postali su njegova svakodnevica.
Djeca, koja su ga donedavno zvala “tata”, okrenula su mu leđa. “Na sudu su padale riječi koje nisam očekivao. Djeca su se distancirala u trenutku kada je potvrđeno da nisam njihov otac. Bio je to kraj.”
Nihad je ostavio kuću, posao i grad iza sebe. Preselio se na kraj svijeta, u zabačeno mjesto gdje ga niko ne poznaje i gdje ga niko ništa ne pita.
Tamo, u tišini Babine luke, pronašao je Nadu – ženu s kojom sada dijeli život. Zajedno rade u vrtu, dijele tišinu, lijekove i neizrečene ožiljke iz prošlosti.
“Ovo nije bajka. Ovo je stvarnost. I meni je dovoljna. Ovdje niko ne pita šta je bilo ni čiji si otac. Ovdje si samo čovjek,” govori Nihad s blagim osmijehom.
Iako boluje od rijetkog poremećaja krvi i mora svakih nekoliko sedmica primati transfuziju, tvrdi da nikada nije bio slobodniji.
- “Oprostio sam, ali zaboraviti ne mogu.
- Oprostio sam zbog sebe, jer bi me ljutnja pojela iznutra.
- Ali ne mogu izbrisati sjećanje na to da sam godinama živio u laži.”
S djecom više nema nikakav odnos, osim kada se mora javiti zbog administrativnih pitanja. Za njega, oni su emotivno nestali onog dana kada je istina izašla na vidjelo.
Danas mu društvo pravi pas, vrt koji s ljubavlju njeguje i Nada koja razumije da je ponekad tišina najbolji lijek. To mu je, kaže, dovoljno.
“Prvi put nakon dugo vremena, mogu reći da živim. Nisam otac, nisam suprug. Samo sam Nihad. I to mi je dovoljno.”
