Danas ćemo pisati o jednoj ženi iz Bosne koja nosi veliku bol koju malo ko može zamisliti. Nura Salibašić je iz Olova te je preživjela tragediju koja je njen život obilježila zauvijek. Ona je nažalost izgubila kćerku što je ostavilo veliku prazninu.
Gubitak djeteta jedna je od najdubljih i najtežih boli koje čovjek može doživjeti. Nura, majka čije je srce nosilo tu tugu, prošla je kroz to iskustvo s nečim što mnogi ne mogu objasniti – s tišinom, dostojanstvom i unutarnjom snagom koja nije dolazila iz pobune, već iz prihvatanja. Njena kćerka preminula je u 49. godini života, nakon dugotrajne borbe s posljedicama moždanog udara. Iza sebe je ostavila prazninu, ali i dubok trag u životima onih koji su je voljeli.
Bolest je trajala skoro tri mjeseca, tokom kojih su se svi nadali oporavku. Prvih petnaest dana provela je u bolnici, a zatim nastavila borbu kod kuće, svakodnevno suočavajući se s bolovima i neizvjesnošću. Uz nju je bila Nura, dan i noć, tješeći je, moleći se, pokušavajući prihvatiti ono što je s vremenom postajalo sve očitije – da oporavak možda neće doći. Pored nje je bio i zet, muž njene kćerke, koji se pokazao kao stub podrške. Davao je sve – vrijeme, novac, brigu, i ono najvažnije – emocije. Nadao se čudu, vjerovao u preokret, i do posljednjeg trenutka nije odustajao.
Kada je došao kraj, kada je život njezine kćerke ugasio posljednju iskru, Nura je doživjela ono što mnogi ne bi mogli izdržati. Ali umjesto da se prepusti očaju, pronašla je način da svoju tugu preobrazi. U njenim mislima se miješala duboka bol sa nekom vrstom olakšanja, jer je patnja koju je kćerka proživljavala konačno prestala. Taj osjećaj joj je pomogao da ne poklekne pod težinom tuge. Okrenula se onome u što je vjerovala cijeli život – svojoj vjeri, riječima Kur’ana, i snazi koja dolazi iz predanosti višoj volji.
- Jedna rečenica, duboko ukorijenjena u njenom srcu, postala joj je nit vodilja: “Daću ti po tvojoj volji, a uzeću ti ono što ja želim.” Kroz te riječi shvatila je da ljudska volja nije uvijek ono što se ostvari, i da u svakom događaju, koliko god bio bolan, postoji neka viša svrha. Iako je bilo teško, prihvatila je da se neke stvari ne mogu promijeniti, koliko god ih željeli drugačijima.
U danima nakon smrti, kada bi mnogi bili slomljeni, Nura je pokazala dostojanstvo i zahvalnost. Njena zahvalnost prema zetu bila je iskrena i topla. Umjesto da ga podsjeća na gubitak ili ga veže za bolnu prošlost, pružila mu je riječi oslobađanja. Rekla mu je da nije dužan da ostane u boli, da nije obavezan da nosi krivicu, da ima pravo na novu sreću. Njen glas nije bio glas ogorčene svekrve, već glas majke koja zna da ljubav ne smije biti teret. Njene riječi – “Sine, hvala ti na svemu, ali sad idi dalje. Ne moraš više patiti” – bile su izraz najdubljeg razumijevanja.
Nura nije dopustila da je bol pretvori u osobu zatvorenu za svijet. Umjesto toga, izabrala je mudrost, izabrala je da nastavi dalje, ne zaboravljajući, ali i ne ostajući zarobljena u prošlosti. Njezin svakodnevni život sada je ispunjen sjećanjima, ali i odlučnošću da ne dozvoli da gubitak označi kraj. U trenucima kada se činilo da više nema snage, oslonila se na ono što je imala – vjeru, porodicu, i ljubav koju nosi prema svojoj kćerki, sada u obliku uspomena koje čuva kao svetinju.
- Njena priča duboko dira svakoga ko je čuje. U svijetu punom brzih osuda, površnosti i zaborava, primjer jedne žene koja je izabrala oprost umjesto gorčine, i mir umjesto ljutnje, postaje svjetionik za sve one koji se bore sa sličnim gubicima. Kroz suze i tišinu, Nura prenosi poruku da tuga ne mora uništiti, da se kroz nju može rasti, učiti i postati jači.
U konačnici, ono što ostaje je ne samo bol, već i svjetlo. Jer kako Nura pokazuje, čak i kad srce izgleda slomljeno, moguće je nastaviti – ne zato što je lako, već zato što je ispravno. Ona je dokaz da ljudskost, vjera i ljubav ne prestaju s gubitkom, već dobivaju novu dimenziju.
