Danas ćemo pisati o tužnoj priči o tuzi, borbi, i trudu koji je na kraju završio na čudan način. O čemu se zapravo radi možete da pročitate u nastavku.
Nikada nisam mislila da ću doći u situaciju da izgubim gotovo sve ono što sam godinama strpljivo gradila. Moja najteža godina u životu počela je tiho, gotovo neprimjetno, ali ubrzo se pretvorila u noćnu moru iz koje sam mislila da nema izlaza. U tom periodu izgubila sam posao, ostala bez doma, a što je najteže, osjetila sam što znači biti potpuno sama – bez ikoga kome bih mogla pružiti ruku i zatražiti pomoć.
Sve je krenulo nizbrdo kad su se problemi počeli gomilati. Firma u kojoj sam radila dugi niz godina preko noći je proglasila stečaj. Nas nekoliko dobilo je otkaz bez ikakve najave ili mogućnosti da se pripremimo. To je bila prva rana, ali tada sam još imala stan i malu ušteđevinu. U sebi sam ponavljala da će sve uskoro doći na svoje i da nema razloga za paniku. Međutim, život je imao drugačije planove za mene.
Kako su mjeseci prolazili, novac se topio brže nego što sam mogla zamisliti. Računi su se gomilali, a novih izvora prihoda nije bilo. Na kraju sam morala napustiti stan. Nije bilo lako pronaći mjesto gdje bih mogla ostati. Prijatelji su bili zaokupljeni vlastitim životima, a porodica, iako blizu, nije imala mogućnosti da mi pruži trajnu podršku. Tako sam se našla na ulici, sa samo jednom torbom i glavom prepunom pitanja na koja nisam imala odgovore.
- Sjećam se noći koje sam provela lutajući gradom, tražeći gdje bih mogla skloniti glavu.
- Hladnoća je ulazila u kosti, a tišina noći me pritiskala više od svega.
- Bilo je trenutaka kada sam se pitala postoji li uopće izlaz iz tog mraka.
Najteži osjećaj nije bio glad ni hladnoća, već usamljenost i beznađe koje su me svakodnevno gušili. Imala sam osjećaj kao da sam postala nevidljiva, kao da moj život nema vrijednost i da nikome nije stalo. Ponekad bi mi kroz glavu prošla misao da možda nikada više neću imati mir.
Ipak, u tim najmračnijim trenucima, donijela sam odluku: neću odustati. Zvučalo je kao klišej, ali bila je to jedina misao koja me držala na nogama. Počela sam od nule, jer drugog izbora nije bilo. Prvi korak bio je pronaći makar mali prostor u kojem bih se osjećala sigurno. Našla sam skroman stančić u predgrađu – malen, gotovo prazan, ali moj.
- Svaki dan sam se budila i govorila sebi: „Sutra je novi dan, možda će donijeti nešto bolje.“
- Slala sam na desetine molbi za posao, odlazila na intervjue koji su često završavali odbijenicama ili tišinom.
- Svaki odgovor „ne“ lomio je dio mene, ali nisam dozvolila da me potpuno sruši.
U trenucima kada je sve izgledalo izgubljeno, shvatila sam koliko znači i najmanja podrška. Stariji komšija, kojeg jedva da sam poznavala, počeo bi svratiti s pitanjem jesam li dobro. Nekoliko prijatelja se javilo kada su saznali kroz šta prolazim. Te male geste bile su kao kap vode u pustinji – možda nisu rješavale probleme, ali su mi davale snagu da izdržim još jedan dan.
Takođe, počela sam volontirati u lokalnoj humanitarnoj organizaciji. Na početku je bilo teško davati sebe kad si na dnu, ali upravo ta pomoć drugima vratila mi je osjećaj smisla. Naučila sam da nije važno samo ono što imaš, već i ono što možeš dati. Pomaganje je u meni probudilo snagu koju nisam znala da imam.
Pored svakodnevnih borbi, suočavala sam se i sa sobom. Tjeskoba, strah i bespomoćnost često su me savladavali. Bilo je noći kada bih satima plakala. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati svaku misao, svaki osjećaj. Pisanje je postalo moja terapija, način da olakšam dušu i pronađem unutrašnji mir.
Danas, godinu dana kasnije, mogu reći da sam ustala iz pepela. Nije sve savršeno i još uvijek nosim ožiljke, ali znam da je snaga za oporavak bila u meni sve vrijeme. Život me naučio da, koliko god puta padnemo, najvažnije je koliko puta smo spremni ustati.
Ovu priču želim podijeliti sa svima koji se osjećaju izgubljeno i misle da nema izlaza. Niste sami. Svaki novi dan je prilika za početak, a snaga koju tražite već je u vama – samo je trebate otkriti.
- Tražite pomoć kada je potrebna.
- Okružite se ljudima koji vas podržavaju.
- Vjerujte da je i najmanji korak naprijed važan.
Život mi je pokazao da nije važno koliko puta padneš, već koliko puta ustaneš. Ja sam odlučila nastaviti borbu – za sebe i za sve one koji još uvijek traže svjetlost u tami.
