Javnost u Srbiji je ostala u žalosti nakon vijesti da je preminuo Jovan Lilać koji je jedan od najvoljenijih teniskih trenera. Vodio je žestoku bitku sa bolešću koju na kraju nije uspio da prebrodi.
Gubitak trenera Jovana Lilića duboko je odjeknuo u sportskom svijetu, posebno među onima koji su ga poznavali ne samo kao stručnjaka već i kao čovjeka od integriteta, topline i nevjerovatne posvećenosti. Jedan od onih koji je najviše osjetio njegov odlazak bio je Novak Đoković, koji se oprostio riječima punim tuge, ali i zahvalnosti. Njegova objava na društvenim mrežama odražavala je duboku emocionalnu vezu: „Ne mogu da vjerujem da te više nema…“, napisao je, prisjećajući se ne samo savjeta i zajedničkih trenutaka, već i tišine koja je govorila više od riječi.
Za Lilića, tenis nikada nije bio puko nadmetanje ili zbir tehničkih detalja – on ga je doživljavao kao sredstvo izgradnje karaktera. Njegov pristup mladim sportistima bio je holistički: podučavao ih je ne samo kako da pobjeđuju, već i kako da se dostojanstveno nose s porazima, kako da ostanu stabilni i postojani i kada ih svi posmatraju, ali i kad ostanu sami sa sobom.
- Rođen 1965. godine, Lilić je rano pokazivao interesovanje za tenis.
- S godinama je razvio vlastitu filozofiju treniranja utemeljenu na mentalnoj čvrstini i ljudskoj čestitosti.
- Njegov rad bio je više od trenerskog zadatka – bio je mentor, prijatelj, često i oslonac.
Saradnja sa Đokovićem tokom Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, kada je Novak osvojio bronzanu medalju, označila je jedan od vrhunaca njegove karijere. No, i pored profesionalnog uspjeha, njihova veza prerasla je u prijateljstvo koje se oslanjalo na uzajamno poštovanje i povjerenje.
Jedna od karakteristika koja ga je činila posebnim bila je njegova sposobnost da vidi čovjeka iza sportiste. Nisu ga zanimali samo treninzi, rezultati ili publicitet. Pitanje koje je sebi postavljao bilo je: „Kako taj sportista diše kad se kamere ugase?“ Upravo ta duboka ljudska briga izdvajala ga je od mnogih drugih.
- Đoković ga je često oslovljavao kao „Spec Naz moj“, aludirajući na njegovu unutrašnju snagu.
- Bio je poznat po sposobnosti da motiviše bez pritiska, da prepozna trenutke kad riječi liječe više nego instrukcije.
- Njegov stav prema radu bio je čvrst, ali obavijen toplinom i saosjećanjem.
Iza njega ostaje porodica – supruga Dina i djeca, Srđan i Jelena. Iako je često bio na putovanjima, nikada nije zaboravljao gdje pripada. Dom je za njega bio svetinja, a porodica sigurna luka. Ljudi koji su ga poznavali privatno opisuju ga kao čovjeka koji nije gubio vjeru u dobro, ni onda kada bi realnost ponudila razloge za suprotno.
- Njegova podrška porodici bila je tiha, ali stabilna.
- Uvijek je balansirao između sportskih obaveza i vremena s najmilijima.
- Bio je oslonac ne samo igračima, već i onima kod kuće.
Posljednji ispraćaj zakazan je za 8. oktobar na groblju Lešće u Beogradu, gdje će se okupiti svi oni koji su ga voljeli i poštovali – bivši učenici, prijatelji, kolege, sportisti. Odlazi čovjek koji nikada nije tražio pažnju, ali ju je zasluživao – ne zbog titula, već zbog svjetla koje je unosio u živote drugih.
Lilićevo nasljeđe neće se mjeriti brojem medalja ili brojem osvojenih poena. Njegova ostavština živi u onima koje je naučio kako da budu ljudi, kako da stoje uspravno i kada izgube, kako da ne zaborave svoju suštinu kad pobijede. Bio je primjer kako se sport koristi za izgradnju duha, a ne samo tijela.
- Učio je svoje igrače kako da ostanu ponizni u pobjedi.
- Pomagao im je da pronađu snagu u porazima.
- Njegov najveći uspjeh bio je to što su njegovi učenici postali bolji ljudi, ne samo bolji sportisti.
Odlazak Jovana Lilića je gubitak za cijelu sportsku zajednicu. Bio je tihi heroj jednog sistema koji često zaboravlja vrijednosti, čovjek koji nije robovao senzacijama, već je radio svoj posao s dostojanstvom i strašću. Iza sebe nije ostavio samo sjećanja, već i generacije koje znaju da se najveće pobjede ne mjere rezultatom – već integritetom.
Njegova filozofija živjeće i dalje – u svakom igraču koji je naučio da bude velik i kad padne, i u svakom čovjeku koji zna da prava snaga dolazi iz karaktera, a ne s pobjedničkog postolja.
