Danas ćemo pisati o priči jednog novinara iz Beograda koji je jednom prilikom odlučio otići u jedno bosansko selo kako bi intervjuisao pojedine građane. Jedan građanin nakon što je saznao da je novinar iz Beograda mu je rekao sljedeće..
Njegova namjera bila je jednostavna: doći u malo, zabačeno selo i napraviti reportažu o svakodnevici bošnjačke zajednice. Bez kamera, bez pompe, samo s diktafonom i bilježnicom. Ipak, osim profesionalne radoznalosti, sa sobom je donio i nešto mnogo ličnije – unutrašnje predrasude, one tihe, često nesvjesne, koje se godinama u čovjeku nakupljaju kroz tuđe riječi, naslove i pogrešne slike.
Sve se promijenilo pri prvom susretu. Na pragu jednostavne kuće sjedio je stariji čovjek s fildžanom kafe u ruci. Pogled mu je bio blag, smiren, bez traga sumnje. Novinar se predstavio i rekao da dolazi iz Beograda. Starac mu je odgovorio s osmijehom:
„Sine, ti si ovdje naš gost. Kod nas si dobrodošao, kao i svaki čovjek koji dođe s dobrim namjerama.“
- Taj trenutak bio je prekretnica.
- Nestala je nelagoda, nestali zidovi.
- Ruka pružena bez zadrške i poziv da uđe – bilo je to iskreno gostoprimstvo, ne gluma.
Miris kafe iz domaće džezve, tople riječi i otvoren razgovor brzo su zamijenili profesionalni ton s kojim je došao. Starac je govorio o ratu, o godinama boli, ali i o važnosti da ne ostanemo zarobljeni u prošlosti. Rekao je jednostavno: „Ako stalno gledamo unazad, nikada nećemo krenuti naprijed.“
Taj dan, novinar je proveo obilazeći selo. Upoznao je ljude, sjedio u skromnim, ali toplim domovima. Jeo je domaću pitu, pio domaći sok, slušao sevdalinke i igrao šah sa starim penzionerima. I sve vrijeme osjećao je nešto što mu je nedostajalo – pripadnost, iako je bio stranac.
- Ono što ga je dirnulo nije bila samo gostoljubivost.
- Bilo je to poštovanje, iskrenost i širina ljudskosti koju nije očekivao.
- Ljudi su otvoreno govorili, bez gorčine, bez mržnje – ali s jasnim stavom da život ide dalje.
Po povratku u Beograd, zapisao je:
„Bio sam među nepoznatim ljudima, ali osjećao sam se kao kod kuće. Možda je vrijeme da svi napravimo jedan ovakav korak – i damo ljudima šansu da nas iznenade. U najboljem smislu.“
Iako takve priče rijetko nalaze prostor među udarnim vijestima, one itekako postoje. Prema podacima koje prenosi Al Jazeera Balkans, međunacionalni odnosi u ruralnim sredinama često su stabilniji i prisniji nego što se prikazuje u medijima. Tamo gdje se živi od rada, a ne od politike, ljudi jednostavno nemaju luksuz da mrze.
- Ideologije gube snagu pred svakodnevnim brigama.
- Ljudi se okreću jedni drugima, jer znaju da samo zajedno mogu opstati.
- Tamo gdje je suživot potreban, on postaje stvaran.
Starčev glas, jednostavan ali snažan, odjekuje i danas u mislima onih koji su pročitali priču. Rekao je:
„Rat je prošao. Ako budemo živjeli u prošlosti, nikad nećemo krenuti naprijed. Hajde da živimo kao ljudi i poštujemo jedni druge.“
Na to se nadovezuje i tekst koji prenosi Danas.rs – da Balkan, uprkos burnoj prošlosti, ima ogromnu mogućnost za zajednički život. Ali ne kroz visoke političke dogovore, već kroz male, svakodnevne geste: fildžan kafe, pozdrav na ulici, riječ podrške.
- Pravi suživot ne nastaje deklaracijama, već ljudskim kontaktom.
- Počinje kada stranca dočekamo kao čovjeka, ne kao pripadnika naroda.
- Kada slušamo jedni druge, umjesto da sudimo.
Ova reportaža nije samo priča o selu. To je podsjetnik da dobrota ne zna za etničke granice. Da se najdublje istine ne čuju na konferencijama, već u običnim razgovorima. I da jedna šolja kafe, ponuđena bez sumnje, može biti snažnija od hiljadu političkih govora.
Jer u vremenu u kojem buka i mržnja dominiraju, ova tišina jednog sela – topli glas starca i jedno „dobrodošao, sine“ – odzvanja jače od svega. To nije samo pozdrav. To je poziv na razumijevanje, poštovanje i zajednički korak ka normalnosti.
