Danas ćemo pisati o životnom putu popularnog pjevača Džeja koji je svima nama drag pjevač. Imao je težak život, a sve poslije što je ostvario je bila njegova zasluga.
Džej Ramadanovski bio je legendarni pjevač čija je ličnost prelazila granice muzike. Iako islamske vjeroispovijesti, nikada nije krio koliko mu znači Sveta Petka. Redovno je odlazio u kapelu na Kalemegdanu, palio svijeće i pronalazio utjehu u njenom prisustvu. Njegova duhovnost bila je snažna, ali još snažnija bila je njegova dobrota, ljubav i poštovanje prema svim ljudima.
Jedna od priča koja je ostala duboko urezana u sjećanja mnogih odnosi se na njegov susret s patrijarhom Pavlom. Jednog dana, vozeći se taksijem, ugledao ga je ispred Saborne crkve. Nije mogao odoljeti – zamolio je vozača da stane, istrčao iz automobila i prišao patrijarhu riječima: „Ćale, jel’ mogu da ti ljubim ruku?“ Patrijarh mu je ruku pružio, a Džej je tim činom pokazao svoju iskrenost, neposrednost i duboko poštovanje prema duhovnim autoritetima, bez obzira na vjeru.
Iako je obilježavao Svetu Petku i nalazio mir u njenoj kapeli, nikada nije mijenjao svoju vjeru. Njegova kćerka Marija javno je naglasila da je njen otac cijelog života ostao islamske vjeroispovijesti. Džej je bio čovjek otvorenog srca, spreman pomoći svima. Sveštenici koji su ga viđali u crkvi govorili su da je često dolazio, palio svijeće, uzimao svetu vodicu i diskretno pomagao crkvi.
- Ljudi koji su ga poznavali opisivali su ga kao skromnog i tihog.
- Jedna žena iz crkve prisjetila se kako je redovno ostavljao novac kod ikona, a oko njega se „osjećala toplina“.
Iako musliman, Džej je živio s hrišćanskim duhom. Pričalo se o njegovim donacijama siromašnoj djeci i anonimnim gestovima pomoći. Sveštenik koji ga je poznavao rekao je da je njegov život bio pravi primjer hrišćanske ljubavi – pomoći drugima bez obzira na religijske ili bilo kakve druge razlike.
Jedan od njegovih najbližih prijatelja bio je muzičar Acko Nezirović. Njihovo prijateljstvo trajalo je više od 30 godina. Acko se sjeća da je Džej, i u posljednjim danima, bio radostan, duhovit i velikodušan.
- Uvijek je plaćao ceh, dijelio što je imao i govorio da mu je novac „samo papir“.
- Bio je posebno ponosan na svoju kćerku Mariju, uvjeren da će nastaviti njegov muzički put.
Iako je ostvario zavidnu muzičku karijeru, Džej rijetko je razmišljao o materijalnom bogatstvu. Stan na Dorćolu bio je gotovo sve što je ostalo iza njega. Acko se prisjećao kako je znao čuvati veće sume novca u banci, ali bi ih brzo trošio ili poklanjao. Često bi govorio: „Zaradio sam da bih trošio. Neću ništa da nosim sa sobom.“
Njegova povezanost sa Svetom Petkom bila je duboka, ali je bio odlučan da, kada umre, bude sahranjen po islamskim običajima. Još za života govorio je: „Neka me hodža okupa. Neka svira tamburica. Popijte rakiju za moju dušu.“ Tako je i bilo – 2020. godine, Džej Ramadanovski ispraćen je po islamskim pravilima, dok su ga ljudi pratili pjesmom, suzama i ogromnim poštovanjem.
- Njegova sahrana okupila je ljude različitih vjera i porijekla.
- Bio je ispraćen kao čovjek naroda, a ne samo kao pjevač.
Džej je bio mnogo više od muzičke zvijezde. On je bio most između vjera, simbol Beograda, umjetnik koji je srcem povezivao ljude. Njegov život pokazuje da ljubav prema Bogu i ljudima ne poznaje granice vjeroispovijesti.
Ostavio je za sobom naslijeđe koje se ne mjeri brojem prodatih albuma, nego toplinom kojom je obasjavao ljude oko sebe. Bio je čovjek koji je znao slaviti i radost i tugu, i koji je vjerovao da prava vrijednost života leži u tome koliko dobrote ostavimo iza sebe.
Džej Ramadanovski je i danas u sjećanjima mnogih:
- po svom neponovljivom glasu koji je dirao srce,
- po osmijehu koji je donosio mir,
- po rukama koje su uvijek bile spremne pomoći.
Bez obzira na vjeru, on je vjerovao u univerzalnu snagu ljubavi. Njegov život i djelo ostaju svjetionik onima koji žele da žive otvorenog srca, a njegova priča podsjeća da najveća slava nije na sceni, nego u srcima ljudi koji nas pamte s osmijehom i poštovanjem.
