Milan Topalović Topalko je jedan od poznatijih pjevača na našim prostorima i on iza sebe ima uspješan brak i karijeru. Vjerujemo da ste nekada vidjeli da je on kupio brodicu koju je odlučio nazvati po svojoj kćerki.
U vremenu gdje većina juri za blještavilom, kvadratima i konjskim snagama, postoje i oni koji su svoje snove usidrili u miru, jednostavnosti i iskrenoj radosti. Jedan od takvih je i Milan Topalović Topalko, pjevač koji je, uprkos uspjehu i mogućnosti da sebi priušti sve ono što se smatra “znakom statusa”, izabrao nešto sasvim drugačije. Umjesto vila na Dedinju i limuzina sa zatamnjenim staklima, on je svoje utočište pronašao u brodu. Ne bilo kojem – već u brodu koji nosi ime njegove ćerke – “Helena”.
Ova priča nije samo priča o čovjeku i brodu. To je priča o miru koji dolazi kad prestaneš da trčiš za onim što drugi očekuju, i počneš da slušaš sebe. Kad brod postane dom, kad voda postane put, a tišina postane luksuz – tada znaš da si pronašao ono što većina cijelog života traži.
Za Topalka, “Helena” nije samo sredstvo za plovidbu – to je njegov svijet, zaklon od gužve, reflektora i svakodnevnih obaveza. Brod koji je usidrio u Višnjičkoj banji, podalje od gradske buke, postao je njegova lična oaza. Svaki kutak je pažljivo uređen, ne iz potrebe da impresionira, već da se osjeća kao kod kuće.
Kabina broda sadrži:
- malu, funkcionalnu kuhinju,
- dva kreveta – taman za kratki predah ili duži boravak,
- sto za ručavanje – mjesto za čašu vina, tanjir pršute i pogled na Dunav.
Iako prostor djeluje skromno, Topalko ističe da mu ništa ne nedostaje. Ima sve što mu je potrebno: voda, zrak, malo hrane, nešto za obući i topli zaklon. Sve ostalo, kako kaže – samo su želje koje često više bole nego što donose radost.
Topalkova priča o brodu počinje spontano, ali strastveno. Pronašao ga je preko oglasa, a cijena se tada kretala između 40.000 i 50.000 evra. Brod je napravio Miša iz Obrenovca, i već pri prvom susretu, pjevač je znao – to je to. Veza između čovjeka i predmeta rijetko kada biva toliko jaka, ali ovo je bila upravo takva situacija.
Nije se dvoumio, nije kalkulisao. Kupio je brod, nazvao ga po ćerki i usidrio ga, kako u Dunavu, tako i u svom srcu.
Topalko se često prisjeća vremena kada je ulagao velike svote u automobile – jedan od simbola uspjeha. Međutim, s vremenom je promijenio pogled na vrijednost novca. Kako sam kaže:
“Kupio sam auto za 50.000 evra, za dvije godine vrijedi 20.000, pa onda samo 10.000. Tako se gubi novac.”
Za razliku od automobila, “Helena” mu je donijela istinski doživljaj – zadovoljstvo, spokoj i osjećaj slobode. Ne zbog toga što je skupa, već zato što mu pruža ono što mu je u duši najpotrebnije.
Brod je često bio mjesto porodičnih okupljanja i druženja s prijateljima. Međutim, najvrijedniji trenuci za Topalka bili su oni kad ostane sam – samo on, čaša vina, miris pršute i šum talasa. To su trenuci u kojima čovjek sluša svoje misli i osjeća da je živ. To nisu vikend-putovanja, to je život u svom najmirnijem i najiskrenijem obliku.
Ipak, došla je i ideja o prodaji broda. Prošlog ljeta, Topalko je objavio da želi da proda “Helenu”, ali postavio je cijenu od 100.000 evra – gotovo duplo više nego što je platio. Mnogi su to doživjeli kao emocionalnu obranu, način da zadrži brod, a da ipak kaže da je “spreman da ga pusti”. Jer, teško je pustiti ono s čim si stvorio toliko uspomena.
No, pravi kraj ove priče možda još nije ispisan. Jer u Topalku i dalje živi nova želja – da jednog dana sam napravi brod. Ne da ga kupi, već da ga stvori, daska po dasku, prozor po prozor, šraf po šraf. Da taj brod ponosno izloži na Sajmu nautike, kao plod ljubavi, vještine i lične vizije.
Za njega, to nije ni hobi, ni kapric. To je strast, životna filozofija, nautika kao izraz duše. Jer kako sam kaže – sve ostalo je manje bitno.
Priča o Topalkovoj “Heleni” nije samo zanimljiv detalj iz života poznatog pjevača. To je poruka o tome koliko je važno slušati sebe, svoje potrebe, svoju tišinu. U svijetu u kojem ljudi trče za statusom, on je pronašao svoj mir na talasima.
U brodu ne vidi vrijednost u evrima, već u onome što mu je dao:
- slobodu da bude svoj,
- radost da dijeli trenutke sa bližnjima,
- snagu da se ne boji biti drugačiji,
- i inspiraciju da sanja i stvara.
Ako nešto treba da naučimo iz ove priče, to je sljedeće:
“Prava vrijednost nije u ciframa, već u onome zbog čega srce mirnije kuca.”
I baš zato, brod “Helena” ostaće više od imena – ostaće simbol čovjeka koji je znao da sreću ne traži daleko, već na mjestu gdje mu duša može slobodno da diše.
