Danas ćemo pisati o priči o jednom čovjeku čije ime plijeni pozornost. Naime, on se zove Tito i dolazi iz Jablanice koja se nalazi u blizini Gradiške. U nastavku ćemo pisati nešto više o njemu.
Cijeli život jednog čovjeka oblikovan je njegovim imenom – Tito. Ime koje nosi snažno odjekuje historijskim kontekstom bivše Jugoslavije i neizbježno nosi težinu nasljeđa koje dolazi s njim. No, priča o ovom čovjeku mnogo je više od samog imena. Ona dotiče teme porodičnog nasljeđa, političkih neslaganja, svakodnevnih izazova i neobičnih situacija koje jedno neobično ime može izazvati.
Njegov otac, Vitomir Misimović, vratio se iz Australije s jasno formiranim političkim stavovima. Bio je protivnik komunizma, nije imao simpatije prema Josipu Brozu Titu i bio je privržen Kraljevini Jugoslaviji, kao i vođama poput Draže Mihailovića i dinastije Karađorđević. Iz protesta i ironije, jednog sina nazvao je Karađorđe, a drugog – Tito. Kad je zbog svojih komentara protiv komunističkog režima uhapšen, imao je spreman odgovor: nije vrijeđao “vašeg” Tita, nego “svog”.
Za malog Tita to ime nije bilo tek lična oznaka – već stalni podsjetnik na političku podjelu, istoriju i očeve frustracije. U školskim danima trpio je zbog zadirkivanja vršnjaka koji nisu razumjeli kako je do tog imena došlo. Osjećao je sram i odvojenost, nesvjestan u potpunosti značenja koje nosi. No, s vremenom je naučio prihvatiti svoje ime i pretvoriti ga u dio identiteta koji ga izdvaja.
- Kroz život je nailazio na različite reakcije – od iznenađenja i smijeha, do poštovanja i zadrške. Jedan simpatičan trenutak dogodio se prilikom upisa njegovog sina. Ušao je u ured upravo kada je službenica završavala posao. Čim je pročitala njegovo ime, nasmijala se i odlučila da ostane duže: “Zbog Tita, ostat ću i nakon radnog vremena.” Bilo je i situacija koje su završile u njegovu korist. Jednom ga je policijska patrola zaustavila zbog neupaljenih svjetala. Kad su pročitali njegovo ime, uz osmijeh su rekli: “Sretno, druže Tito, sljedeći put upali svjetla.” Ponekad mu je ime, paradoksalno, donosilo i privilegije.
No, nisu sve situacije bile ugodne. Najteži trenutak zbio se tokom krštenja njegove djece, kada je svećenik odbio izvršiti obred uz obrazloženje da je ime Tito neprihvatljivo u crkvi. Bio je prisiljen da kompromisno rješenje pronađe u drugom imenu – Tomislav, prema imenu kuma. Iako je ta odluka bila bolna, prevladala je praktičnost.
Otac Vitomir, dosljedan svom stilu, trećeg sina nazvao je Dragoljub, opet u čast Draži Mihailoviću. Tito i Draža su, bez obzira na političku simboliku, izgradili čvrsto bratsko prijateljstvo. Ljudi u njihovom okruženju su često kroz šalu govorili: “Pogledajte ljubav između Tita i Draže.” Njihova bliskost prerasla je sve ideološke razlike i postala predmet simpatičnih lokalnih priča.
- U Glini, gdje već godinama radi kao zavarivač, njegovo ime više ne izaziva iznenađenje. S vremenom je postao poznato lice, a mnogi ga povezuju s prošlim vremenima. Stariji ga često oslovljavaju s poštovanjem i nostalgijom. “Ljudi koji pamte ono vrijeme često mi priđu, nazdrave sa mnom i pohvale me”, priznaje. Josipa Broza danas vidi kroz prizmu pozitivnih priča koje je čuo – ne nosi u sebi ni gorčinu ni mržnju.
Danas Tito ima porodicu i planira jedno posebno putovanje. Već dugo mašta da posjeti Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza, i želi to učiniti 25. maja, na dan koji je nekad slavljen kao Dan mladosti. Za njega, to bi bio simboličan trenutak – pomirenje s prošlošću i slavlje lične priče koja je, uprkos svemu, ostala autentična.
Kada mu prijatelji, u šali, postave pitanje koji ga je visoki dužnosnik posjetio, odgovori s osmijehom: “Zoran Adžić.” Njegovo ime možda izaziva podsmijehe, ali Tito Misimović je naučio nositi svoje ime s dostojanstvom i humorom. Uprkos teretu koji ono može nositi, njegova životna priča odiše toplinom, autentičnošću i ljudskošću.
