Josip Broz Tito je bio najpoznatiji i najvoljeniji političar u bivšoj državi Jugoslaviji. Bio je lik kojeg su svi poštovali i koji je upravljao državom na pravi način.
Vojni i politički talenat Josipa Broza Tita nije prošao nezapaženo ni kod savezničkih sila tokom Drugog svjetskog rata. Njegova sposobnost da okupi ljude i stvori ideju zajedništva bila je presudna za uspjeh partizanskog pokreta. Zahvaljujući tome, Tito je postao međunarodno poštovana figura, a Jugoslavija doživjela veliku političku i ideološku transformaciju.
Međutim, ono što je počelo kao projekat slobode i jedinstva, ubrzo je pokazalo svoju mračnu stranu. Među simbolima represije posebno se izdvaja Goli otok – surovo ostrvo pretvoreno u politički logor. Ljudi su tamo završavali zbog najmanjih odstupanja od tadašnje ideologije: zbog nespretne šale, pogrešne riječi ili obične sumnje. Mnogi su postali žrtve režima samo zato što su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Jedna od najupečatljivijih priča tog doba je sudbina Ženi Lebl, mlade novinarke iz Beograda, čiji je život zauvijek promijenila – šala. Satirična opaska na račun pjesme „Druže Tito, ljubičice bijela“ bila je povod za njeno hapšenje. Optužena je ne samo zbog izgovorene šale, već i zato što nije prijavila osobu od koje je vic čula. Tako je, sa svega 22 godine, prošla kroz čak pet zatvora, uključujući Glavnjaču, Ramski rit, Zabelu, Sveti Grgur i konačno Goli otok.
Tokom zatočeništva, trpjela je psihološke torture, bila izbačena iz Udruženja novinara i potpuno isključena iz javnog života. Kada se 1951. vratila u Beograd, zatekla je zid tišine. Njena porodica bila joj je jedini oslonac. Brat Saša Lebl, koji ju je prvi ugledao, bio je šokiran njenim izgledom, rekavši da je djelovala kao da je „pobjegla iz Aušvica“.
Bez mogućnosti za novi početak u domovini, Ženi je potražila utočište u Izraelu. Prema istraživanju objavljenom u „Vremenu“, njen slučaj nije bio usamljen – mnogi Jugosloveni koji su doživjeli sličnu sudbinu napustili su zemlju jer su shvatili da im sistem neće dati drugu šansu.
Godinama kasnije, u Jerusalimu, došlo je do susreta koji će otvoriti novo poglavlje u razotkrivanju tih represivnih mehanizama. Ženi je upoznala Danila Kiša, pisca koji nije znao da su žene također zatvarane na Golom otoku. Tokom razgovora, upoznala ga je s još jednom bivšom zatvorenicom – Evom Nahir Panić, čija svjedočenja su ga dodatno potresla.
Taj susret podstakao je serijal „Goli život“, koji je 1990. prikazan na Televiziji Beograd. Režiser Aleksandar Mandić okupio je bivše logoraše koji su prvi put javno progovorili o torturi, prisili i izolaciji koju su doživjeli. Serijal je označio kraj šutnje o Golom otoku i otvorio vrata društvenoj raspravi o političkim zloupotrebama prošlog režima.
Ohrabrena tim događajima, Ženi je napisala memoarsku knjigu „Ljubičica bela“, naslovljenu po pjesmi zbog koje je stradala. Prvo je objavljena u Izraelu, gdje je izazvala snažan odjek, a zatim i u Srbiji. Knjiga je ostala zabilježena kao jedno od najvažnijih svjedočanstava o političkom progonu u socijalističkoj Jugoslaviji.
- „Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila.“ – jedna je od rečenica koja se pamti.
- Kroz njene riječi osjeća se i fizička patnja i duhovni otpor, ali i istrajnost.
Portal „Peščanik“ proglasio je ovo djelo neizostavnim za razumijevanje istine o Golom otoku i života ljudi koji su prošli njegov pakao.
Danas, ime Ženi Lebl simbolizuje hrabrost da se govori, čak i kada istina boli. Njen glas, kao i glasovi mnogih drugih, ostaje važan podsjetnik da represija nije samo fizička, već i psihološka – i da borba za istinu ponekad traje cijeli život. Goli otok tako više nije samo mjesto na karti, već metafora za ćutanje, prisilu i strah, ali i za hrabrost da se to prevaziđe.
Više od pola vijeka kasnije, njihove priče još traju. I pokazuju da istina, i kad je ugušena, nikad ne nestaje – već čeka trenutak da ponovo bude izgovorena.
