Odrastanje današnjih generacija je dosta drugačija u odnosu na one kada su odrastali naši djedovi i nene, samim tim su i prirodni lijekovi sve manje prisutni kod mlađih generacija.
U vremenima kada su sela bila udaljena od gradova, putevi blatnjavi, a apoteke rijetkost i u većim varošima, ljudi su se u svakodnevnom životu oslanjali isključivo na ono što su imali pri ruci. Znanja o liječenju prenosila su se s generacije na generaciju, oslanjajući se više na iskustvo nego na pisane izvore. U takvom okruženju, gdje je priroda bila glavni saveznik, nastajali su jednostavni ali moćni narodni recepti, među kojima se posebno isticao melem od svinjske masti i pepela.
U današnjem vremenu ovaj pripravak djeluje kao zaboravljena priča iz prošlosti, ali nekada je bio nezamjenjiv dio seoske svakodnevice. Tokom ljetnih mjeseci, posebno u julu i avgustu, kada su insekti bili najaktivniji, a opekotine od kuhinjskog ognjišta gotovo svakodnevne, ovaj melem je bio prva pomoć u kući. Ljudi nisu trčali ljekaru za svaku sitnicu – uzimali su ono što su imali i djelovali odmah.
Priprema ovog melema bila je jednostavna, ali nije bila prepuštena slučaju. U zemljanu ili glinenu posudu stavljala se domaća, prirodna svinjska mast, a zatim se dodavao prosijani pepeo, najčešće dobijen od sagorijevanja bukovog drveta. Sve se miješalo dok se ne dobije gusta, ali maziva smjesa. Pravilo je bilo jasno – “koliko primi da ne curi”. Melem se nije pravio unaprijed u velikim količinama, već uvijek svježe, i čuvao se na hladnom mjestu, jer nije sadržavao konzervanse ni vještačke dodatke.
- Korištenje je bilo još jednostavnije. Nanosio se prstima, direktno na kožu, bez zavoja i gaze. Bio je namijenjen za blaže opekotine, ujede pčela i komaraca, žuljeve od obuće, manje ogrebotine i iritacije. Vjerovalo se da mast omekšava i njeguje kožu, dok pepeo ima ulogu da “izvuče vatru”, smanji upalu i rashladi nadraženo područje. Stara narodna izreka – “Gdje mast ne smiri, pepeo ohladi” – savršeno oslikava funkciju ove smjese i filozofiju iza nje.
Pepeo je u narodnoj tradiciji imao posebno mjesto. Smatran je ostatkom vatre, ali ne bezvrijednim – naprotiv, viđen je kao simbol pročišćenja, smirenja i zaštite. Nije se unosio u kuću bez razloga. Žene su ga znale čuvati u tikvama, sipati na pragove kako bi sačuvale dom od zlih uticaja. Kada bi se stavljao na kožu, vjerovalo se da vraća tijelu ravnotežu, mir i prirodni sklad.
Danas, ovakav melem gotovo da je nestao iz upotrebe. Rijetke su starije žene koje ga još pamte i koriste, uglavnom u situacijama kada se dijete opeče na peć, ili kada se traži brzo olakšanje od uboda insekata. U ponekim krajevima još se prenosi sličan recept, pod različitim imenima, ali se njegova svakodnevna primjena izgubila u brzini savremenog života.
Međutim, postavlja se važno pitanje – da li takva znanja treba da padnu u zaborav? Ne kao zamjena za savremenu medicinu, već kao dodatak mudrosti koju su naši preci brižljivo prikupljali i čuvali. Ta znanja nisu dolazila iz knjiga, već iz svakodnevnog iskustva, iz pokušaja i pogrešaka, iz posmatranja i predanosti.
- Možda danas, kada ponovo počinjemo cijeniti prirodne metode i jednostavne sastojke, postoji prostor da se ovakvi recepti ne gledaju s podsmijehom, već s poštovanjem. Jer melem od masti i pepela nije samo ljekoviti pripravak – on je simbol vremena kada su ljudi živjeli bliže zemlji, prirodi i sebi. Kada su vjerovali u ono što mogu napraviti vlastitim rukama i kada su znali da najvrednija rješenja često dolaze iz onog što već imamo.
U savremenom svijetu, gdje smo naviknuti na brzinu, gotova rješenja i komercijalne proizvode, priče poput ove podsjećaju da postoji i drugi put. Put koji ne odbacuje nauku, ali podsjeća da znanje nije uvijek napisano u uputstvu, već često dolazi iz sjećanja, preneseno šapatom s majke na kćer, iz starog ormarića, iz ognjišta koje je grijalo više od kuće – grijalo je porodicu, duh i vjeru da u jednostavnosti leži istinska moć.
