To je bila njena tiha rutina. Nedjeljom ujutro, tačno u devet, kretala bi prema groblju noseći svježe bijele ruže. Stajala bi ispred spomenika, sama, bez riječi, bez suza. Njene oči su dugo počivale na imenu uklesanom u kamenu, kao da je razgovarala s osobom koja više nije tu. Samo bi tišina i miris cvijeća ispunili taj prostor.
Ali jednog jutra, nešto je poremetilo tu poznatu sliku. Pored njenih ruža, ležao je mali crveni karanfil. Zbunila se. Pitala se da li ga je neko slučajno ostavio – možda prolaznik ili neko ko je pogriješio grob. Slegnula je ramenima i nastavila ritual.
Sljedeće nedjelje, opet je zatekla isti cvijet. I naredne. I još jednu poslije nje. Mjesec dana je prošlo, a crveni karanfil je uvijek bio tu, pažljivo položen, kao da ga je neko donio s istom ozbiljnošću kojom je ona donosila svoje ruže.
Njena radoznalost je rasla. Ko bi mogao da donosi te cvjetove? Zašto? Šta je značio taj gest? Odlučila je da dođe ranije. Ako se pojavi, željela je da vidi lice tog tajanstvenog posjetioca.
Jedne nedjelje, stigla je sat ranije. Hladan zrak je grizao obraze, a lagana magla prekrivala grobove. Srce joj je ubrzano kucalo dok je prilazila spomeniku. Tada ga je vidjela. Stariji čovjek stajao je pognute glave, držeći u ruci jedan crveni karanfil. Njegovo lice je nosilo tragove godina, ali oči su mu bile mirne, duboke, pune neke tihe zahvalnosti.
Okupila je hrabrost i prišla mu s blagim oprezom.
– Izvinite… vi donosite onaj karanfil? – izustila je tiho, glasom koji je gotovo zadrhtao.
Čovjek je podigao pogled. Klimnuo je glavom, ali nije rekao ništa.
– Jeste li… poznavali moju sestru? – upitala je s knedlom u grlu.
Tišina je trajala nekoliko trenutaka. Onda je čovjek tiho progovorio:
– Ne… nisam je poznavao. Ali jednom… prije mnogo godina… ona je spasila moju kćerku.
Zastao je, a ona je osjećala kako joj srce postaje teško, kao da sluti nešto važno. Čovjek je nastavio:
– Moja kćerka je bila trudna. Pala je na ulici. Ljudi su samo prolazili, niko nije stao. Vaša sestra… ona joj je pomogla. Zvala hitnu pomoć. Da nije bilo nje, izgubila bi dijete.
Nije mogla da govori. U grlu joj je gorjela suza koja nije htjela da padne.
– I kako ste… saznali da je umrla? – upitala je, tiho, gotovo šapatom.
– Nisam znao – odgovorio je. – Samo sam je tražio. Godinama. Pronašao ovaj grob prije pet godina. Od tada dolazim. Da kažem hvala… Onako kako nisam stigao tada.
Nije znala šta da kaže. Riječi su bile nemoćne pred težinom tog trenutka.
Kada je tog dana odlazila, ostavila je dva cvijeta.
• Jedan za sestru, za sve ono što je činila tiho, bez potrebe za zahvalnošću.
• Drugi za čovjeka koji nije zaboravio, za gest koji je pokazao da zahvalnost može trajati cijeli život
