Vjerujemo da ste na društvenim mrežama barem jednom pročitali neku neobičnu priču koja vas je u najmanju ruku ostavila bez daha. Priča o kojoj danas pišemo je uprav takva, a o čemu se zapravo radi možete da pročitate u nastavku.
Poznato je da su sahrane trenutci u kojima vladaju tišina, tuga i osjećaj konačnosti. One se često odvijaju u ozračju ozbiljnosti i poštovanja, uz tihe riječi svećenika i zvuke žalobnih melodija. Međutim, jedna sahrana u Hrvatskoj potpuno je razbila tu ustaljenu sliku i ostavila snažan dojam na sve koji su joj prisustvovali. Ono što se dogodilo u malom mjestu Rogoznica, na hrvatskoj obali, ostalo je zabilježeno kao trenutak koji je, iako obojen tugom, zračio životom i emotivnošću.
Umjesto uobičajenih nota tuge i molitvenih tonova, tišinu je prekinula glazba – i to ne bilo kakva, već vesela pjesma koja je bila omiljena pokojniku. Tamburaši su počeli svirati “Volim piti i ljubiti”, poznatu pjesmu Siniše Vuce, koju je preminuli često pjevušio za života i koja je odražavala njegov vedar duh. Taj čin, iako neuobičajen, izazvao je val emocija među prisutnima.
U trenutku kada su rodbina i prijatelji stajali okupljeni oko kovčega, melodija te vedre pjesme probila je gustu tišinu i tmurnu atmosferu. Nije bilo smijeha ni veselja, ali prisutni su osjetili neku vrstu olakšanja. Kao da je kroz tu glazbu pokojnik ponovno bio među njima – ne kao sjena, već kao prisjećanje na ono što je zaista bio. Njegov karakter, toplina i životna radost oživjeli su u tim notama, pretvarajući posljednji ispraćaj u dirljiv čin proslave njegova postojanja.
- Snimka ovog trenutka uskoro se pojavila na društvenim mrežama putem profila hrvatskog medija. Video je brzo postao viralan i pokrenuo val komentara i rasprava. Neki su bili šokirani – tvrdili su da takvo ponašanje narušava dostojanstvo pogreba, smatrajući da je trenutak smrti nešto što treba obilježiti u tišini i poniznosti. Izražavali su mišljenja poput: “Ovo je sve postalo kao svadba”, ili “Gubi se duh tradicije”.
Ipak, mnogi su ovaj događaj doživjeli kao snažan, autentičan i duboko ličan čin. Naglašavali su da se u tim trenucima ne bi trebala suditi forma, već namjera i emocija koja iza nje stoji. “Čovjek je pesmom rekao sve”, napisao je jedan korisnik u komentaru, jasno aludirajući na to da ponekad pjesma može reći ono što riječi ne mogu.
Prema riječima članova obitelji i bliskih prijatelja, pokojnik je bio poznat kao vedra i srdačna osoba, neko ko je obožavao ljude, društvo i glazbu. Njegova posljednja želja bila je da ga se isprati tamburašima, uz pjesmu koja ga je činila sretnim. Porodica je, unatoč mogućim osudama, odlučila poštovati njegovu volju. To nisu učinili iz hira ili želje za pažnjom, već iz ljubavi i poštovanja, svjesni da će možda naići na nerazumijevanje.
Zanimljivo je kako ovaj događaj otvara širu temu: mijenjaju li se naši pogrebni običaji i značenje samih sahrana? Dok su u prošlosti one bile strogo definirane pravilima i protokolima, danas sve više ljudi želi da njihov posljednji oproštaj odražava njihovu ličnost. Ako je netko živio slobodno, sa smijehom, otvorenog srca, zašto bi se od njega oprostili u tišini koja mu nije bila bliska?
- Iako tamburaši koji su izveli pjesmu nisu željeli davati izjave, iz izvora bliskih obitelji potvrđeno je da je sve bilo dogovoreno s velikim poštovanjem i dostojanstvom. Sama pjesma, iako razigrana, tog dana nije zvučala kao poziv na slavlje, već kao tiho slavljenje života – podsjetnik na to tko je pokojnik bio i kako je želio biti zapamćen.
Na kraju, ovaj ispraćaj pokazuje da smrt, koliko god bolna i konačna bila, ne mora uvijek biti obavijena samo tamom. Nekima je lakše oprostiti se uz glazbu koja podsjeća na ono lijepo, koja evocira uspomene i nosi duh preminulog. Možda, upravo tada, pjesma ima više smisla nego tišina – jer govori tiho, ali iz srca.
