Zovem se Emili i već više od deset godina živim s istim, neostvarenim snom – da jednog dana postanem majka. Od svoje dvadesete godine pokušavam da zatrudnim. Danas imam 35, i još uvijek nemam dijete. Taj put bio je dug, bolan i pun tišine koju niko osim mene nije čuo. Svaki negativan test, svaki mjesec bez nade, svaki pokušaj koji se završio razočaranjem, ostavljao je nevidljive tragove u meni. Ljudi su mi se obraćali s razumijevanjem, ali niko nije istinski shvatao koliko duboko taj bol ide.
Moj suprug i ja, nakon godina pokušavanja, odlučili smo da krenemo putem surogat majčinstva. To nije bila odluka koju smo donijeli preko noći. Iza nje je stajalo mnogo razgovora, suza, tišine i razmišljanja. Ali ta opcija postala je naša posljednja nada. Da bismo to ostvarili, morali smo da se odreknemo gotovo svega. Naši životi postali su minimalistički, lišeni svega što nije bilo apsolutno nužno.
• Nismo više išli na odmore
• Izlasci i druženja postali su prošlost
• Nisam kupovala novu odjeću
• Moj auto je prodat, a muž je radio danima bez pauze
Sve što smo imali i što smo radili bilo je usmjereno ka samo jednom cilju – da sakupimo novac za šansu da konačno dobijemo dijete. Postali smo kao dva samotna ratnika, sabrani, fokusirani, bez prostora za luksuz ili trenutne užitke.
I baš kad smo bili blizu cilja, gotovo na samom pragu ostvarenja svog sna, desilo se nešto što niko nije mogao predvidjeti. Jednog dana, pozvala me je moja sestra Sara, potpuno slomljena. Njena šestomjesečna kćerka, Elza, bila je teško bolesna. Liječenje je moralo početi odmah, a troškovi su bili ogromni – skoro identični iznosu koji smo moj muž i ja godinama štedjeli.
Sara me je molila za pomoć. Suze su joj se slivale niz glas dok je preklinjala da joj damo novac. Slušala sam je, pokušavala da dišem, ali nisam mogla reći ono što je željela čuti. Iskreno sam joj objasnila da taj novac nije samo ušteđevina – to je moja jedina nada. To je sve što sam imala. Objasnila sam da ona već ima dijete, ja nemam ništa. I da jednostavno ne mogu da se odreknem tog sna. Ne sada, ne posle svega.
Njena reakcija bila je burna i bolna. Nazvala me sebičnom, bešćutnom. Pitala me kako mogu da biram potencijalno dijete nad živim djetetom koje je u opasnosti. Te riječi su mi se urezale duboko. Nisam mogla da ih zaboravim, iako su bile izrečene u očaju. Ali nisu promijenile činjenicu da moj život i moja borba ne vrijede manje samo zato što nisu odmah vidljivi.
• Porodica se stavila na njenu stranu
• Roditelji su me kritikovali i prekoravali
• Osjetila sam se izdano i neshvaćeno
• Svi su me vidjeli kao onu koja je izabrala sebe nad drugima
Ali niko se nije sjetio svih onih trenutaka kada sam bila potpuno sama. Kada sam imala pobačaj, niko nije pitao kako sam. Kada sam danima plakala nakon neuspjelih tretmana, niko nije došao da me zagrli. Sve te godine, moja bol nije bila važna. Bila je tiha, nevidljiva. A sada, kad sam konačno na korak do ostvarenja, od mene se tražilo da ga se odreknem.
Volim svoju sestričinu. I naravno da me boli što pati. Ali ako se sada odreknem tog novca, možda više nikada neću imati priliku da postanem majka. Vrijeme nije na mojoj strani. Moje tijelo više nije u dvadesetim. Biološki sat ne čeka. I to možda zaista jeste posljednja šansa.
Rastrzana sam između dvije ljubavi, dva paralelna svijeta – jednog koji već postoji i jednog koji možda nikada neće. Pitanje koje me progoni svakog dana jeste: da li sam zaista sebična? Ili sam samo neko ko ne želi više da bude zaboravljen, nevidljiv?
• Pitam se koliko bi ljudi bilo spremno da odbaci svoj san za tuđi
• Ne znam da li sam izabrala ispravno
• Znam samo da nisam tražila ovakav izbor
Život me je stavio pred nemoguću odluku. Nisam tražila da biram između zdravlja djeteta koje volim i djeteta koje želim. Ali iz nekog razloga, upravo to se dogodilo. I sve što sam ikada željela bilo je jednostavno – da budem majka.
