Prije 26 godina moj život se zauvijek promijenio. Tog kobnog dana, kada sam izgubila svog sina u saobraćajnoj nesreći, sve što sam poznavala, sve što sam voljela, okrenulo se naglavačke. Tog dana nije samo otišao moj sin, već je nestao dio mene, dio mog bića koji nikada ne može biti vraćen.
- Moj sin je bio mlad, pun snova i nade. Imao je dvadeset godina i cijeli život pred sobom. Bio je pametan, nasmijan, uvijek spreman da pomogne drugima. Kada se rodio, bilo je kao da mi je darovan najljepši cvijet u bašti života. S njim je svaki dan bio poseban, a svaki trenutak dragocjen.
Ali sudbina je imala druge planove. Tog dana kada je krenuo na put, ništa nije nagovještavalo tragediju. Iznenada, vijest koju nikada nisam željela čuti — sin mi je stradao u saobraćajnoj nesreći. Sve je stalo. Čuli su se sirene, a ja sam se osjećala kao da se svijet ruši oko mene. Kako reći sebi da više nikada neću vidjeti njegov osmijeh? Kako živjeti bez njegovog glasa, bez njegove prisutnosti?
- Prvih mjeseci nakon nesreće bili su najteži u mom životu. Tuga je bila neopisiva i neizdrživa. Nije bilo trenutka da ne pomislim na njega, da ne poželim da se vrati. Kuća je bila tiha, previše tiha bez njegove energije. Njegove stvari su ostale netaknute, kao da očekujem da će se svakog trenutka vratiti i nasmijati se svom neurednom sobom.
- Godine su prolazile, ali bol nije prestajala. Naučila sam živjeti s tugom, ali ona je uvijek bila tu, u pozadini, kao sjenka koja prati svaki moj korak. Sjetila sam se njegovih snova, njegovih planova, i obećala sebi da ću živjeti za oboje — za njega i za sebe. Njegova smrt me nije slomila, već me je naučila šta znači prava snaga.
S vremenom sam pronašla podršku u ljudima koji su prošli kroz slične gubitke. Njihova prisutnost i riječi bile su mi snaga kada nisam imala snage ni za sebe. Shvatila sam koliko je važno dijeliti bol, koliko nas to može osloboditi i pomoći da nastavimo dalje.
- Ova tragedija me naučila da cijenim svaki dan i svaki trenutak. Naučila sam da ljubav ne prestaje smrću, da je uspomena most koji nas spaja s onima koje volimo i kada nisu tu. Moj sin nije otišao, on je sada dio mene, dio svakog mog daha i svakog mog osmijeha.
Danas, nakon toliko godina, bol je i dalje tu, ali sada je protkana zahvalnošću za sve što sam imala. Sjećam se njegovog života, njegovih snova i ljubavi koju mi je dao. U mojoj duši on živi vječno, i dok god dišem, njegovo ime će biti pjesma koju nikada neću prestati pjevati.
Moja priča je priča o gubitku, ali i o nadi. Nadam se da će pomoći onima koji prolaze kroz sličnu bol da ne izgube vjeru u život, u ljubav, u sebe. Jer, i nakon najmračnijih dana, svjetlost može ponovo zasjati — baš kao što moja ljubav prema sinu nastavlja da svijetli u mom srcu
