Te noći san je bio prekinut iznenadnim bljeskom telefona na stolu. Bilo je oko tri sata ujutro. Kada sam posegnula za njim, osjetila sam kako mi se srce steže – na ekranu je stajalo čak dvanaest propuštenih poziva od mame i poruka u kojoj je pisalo: „Opljačkana sam! Dođi brzo!“ U panici sam obukla jaknu, sjela u auto i krenula prema njenoj kući, dok su mi se u glavi rojila pitanja na koja nisam imala odgovor. Zašto se više ne javlja? Da li je u opasnosti? Strah je bio toliko jak da nisam ni pomislila da posumnjam u vjerodostojnost poruke.
Kada sam stigla, mama me je dočekala na vratima. Izgledala je zbunjeno i tiho rekla: „Nisam ti poslala poruku.“ Pokazala sam joj svoj telefon, a ona je problijedila. Ušla je u kuću i nakon nekoliko minuta vratila se sa svojim uređajem. Na njemu je stajala nedovršena poruka koju je pisala meni, ali nikada nije poslala. U toj poruci stajalo je upozorenje da budem oprezna jer je na vijestima čula da je grad u opasnosti zbog pljački. Međutim, ja sam primila sasvim drugačiji tekst – onaj koji me natjerao da izjurim iz kreveta i krenem ka njenoj kući.
- To je bio trenutak kada mi je kroz misli prošlo: ako nije ona poslala, ko je onda poslao poruku?
- Još strašnije: ko me je te noći pozivao, a da nije bila moja majka?
Ostala sam kod nje još neko vrijeme, pokušavajući se uvjeriti da je sigurna i da u njenoj kući nema nikakvih neobičnosti. Kada je prošao strah, oko sat kasnije odlučila sam da se vratim kući. Umor me savladao, ali osjećaj nelagode nije prestajao.
Međutim, kada sam stigla, prizor koji me dočekao bio je poput noćne more. Vrata kuće bila su odškrinuta. Ušla sam polako i odmah osjetila hladan val kroz cijelo tijelo. Stvari su bile prevrnute, ormar otvoren, a po podu razbacane sitnice. Nekoliko vrijednih predmeta je nedostajalo. Bio je to jasan znak – neko je provalio u moju kuću.
- Da li je cijela noć bila unaprijed isplanirana?
- Je li poruka bila način da me namame vani?
- Ili je sve tek zastrašujuća slučajnost?
Pomislila sam da je možda neko hakirao mamin telefon kako bi kreirao uvjerljivu poruku i osigurao da napustim kuću baš kada je provalnik planirao da uđe. Sama ta pomisao je bila užasavajuća.
Odmah sam pozvala policiju. Ipak, kada su stigli, sve što je moglo poslužiti kao trag već je bilo izgubljeno u haosu. Mogli su samo da konstatuju da je došlo do provale i da naprave zapisnik. Nisu imali dokaza ko bi mogao stajati iza toga niti na koji način je poruka završila na mom telefonu.
Sljedećih dana nisam uspijevala da spavam. Svaki šum noću budio bi me i tjerao da osluškujem, očekujući da neko stoji iza vrata. Osjećaj nesigurnosti postao je nepodnošljiv. Poruka koju sam dobila te noći ostala je urezana u mom umu kao jezivi podsjetnik da neko možda posmatra moje korake i koristi moje najbliže kako bi me prevario.
- Živjela sam u stalnoj napetosti.
- Pitala sam se da li će se sve ponoviti.
- Počela sam sumnjati čak i u ono što je izgledalo najobičnije.
Nakon nekoliko sedmica donijela sam odluku – prodala sam kuću i odselila se. Vjerovala sam da će mi nova sredina donijeti mir i sigurnost. Ipak, ubrzo sam shvatila da me ni udaljenost ni vrijeme nisu oslobodili nelagode. Svaki put kada bih kasno u noć vidjela više propuštenih poziva ili primila poruku, kroz tijelo bi mi prošli isti trnci kao one noći.
Ponekad se pitam da li je zaista neko hladnokrvno isplanirao cijeli događaj, koristeći tehnologiju i mamin broj kako bi me prevario. Ili je možda riječ o nečemu što nikada neću moći objasniti. Bez obzira na sve, jedno je sigurno – izgubila sam osjećaj sigurnosti.
Granica između stvarnog i nadrealnog postala je toliko tanka da više nisam mogla biti sigurna šta je istina, a šta varka. Ono što me najviše plaši jeste spoznaja da se neko može poslužiti onima koje volim kako bi ostvario svoj cilj. A kada to shvatiš, više ništa nije isto.
