Danas ćemo pisati o jednoj majci koja je imala tešku sudbinu, te je morala na najteži način da se bori za svoju porodicu. Naime, rođena je u zemlji u kojoj je pozicija žena loša, a Bahia je ipak imala veliku volju i želju da se izbori do kraja.
U društvu u kojem žene još uvijek svakodnevno vode borbu za osnovna prava – pravo da budu slobodne, da rade, da zadrže svoj identitet – priča Bahie Suleimani postaje tiha, ali moćna opomena i simbol nevidljive borbe za dostojanstvo. Rođena bez pristupa formalnom obrazovanju, bez sigurnog krova nad glavom i bez sistema koji bi je zaštitio, Bahia se nije predala. Imala je samo jednu misiju – da spasi svoju porodicu.
- Kada se njen muž razbolio i postao nepokretan, a njihovo dijete ostalo gladno, Bahia je morala da bira između očaja i djelovanja. Umjesto da traži sažaljenje, odlučila je da donese najtežu moguću odluku – da izbriše svoj identitet žene. Skinula je veo, ošišala kosu, uzela ime Bakar i ušla u svijet koji je društvo rezervisalo isključivo za muškarce.
Pod novim imenom, počela je da radi fizičke poslove na građevini. Svakog dana, pod užarenim suncem ili kišom, nosila je džakove cementa, miješala malter, penjala se na skele. Bila je tiha, vrijedna i neprimjetna. Naučila je da hoda „muški“, da spušta glas, da trpi čizme koje su ranjavale njena stopala, ali su skrivale ono što nije smjela da pokaže – da je žena. U očima okoline, Bahie više nije bilo. Ostao je samo Bakar, radnik bez prošlosti, bez pitanja i bez prava.
- Postati nevidljiv bio je njen način da preživi. Ali ni to nije bilo dovoljno. Kada su troškovi liječenja njenog supruga počeli rasti, a djetetu je zaprijetila potpuna glad, Bahia je učinila ono što bi rijetko ko imao snage – prodala je svoj bubreg. Nije to bilo u sterilnoj sali, nije bilo doktora u bijelim mantilima, niti priznanja za žrtvu. Transakcija se dogodila tiho, u ilegali, bez sigurnosti, daleko od očiju zakona i savjesti društva. Prodala je dio svog tijela, samo da bi neko drugi mogao preživjeti.
Godinama je živjela u tišini. Nijedna kamera nije zabilježila njen trud, nijedan naslov je nije slavio. Njena žrtva bila je nevidljiva – kao što su nevidljive i mnoge žene koje svakodnevno stavljaju tuđe živote ispred vlastitih. A onda je istina isplivala. Kada su vlasti saznale ko je zapravo Bakar, nije uslijedilo razumijevanje. Umjesto toga, uslijedila je kazna – oduzeto joj je vozilo koje je koristila za prevoz materijala. Bez prihoda i bez podrške, ponovo se našla na ulici.
Tek tada, kada više nije imala šta da izgubi, odlučila je da progovori. U jednoj televizijskoj emisiji, Bahia je ispričala svoju priču. Bez patetike, bez bijesa – samo istina. Njen glas je bio tih, ali odlučan. Njene ruke pune žuljeva, umorno lice i pogled u kojem nije bilo stida – dotakli su srca ljudi širom regiona. Mnogi su tada ponudili pomoć, ali Bahia je znala da pomoć ne može izbrisati godine poniženja, ne može vratiti izgubljeni organ, niti izliječiti dušu koja je godinama krila svoju istinu.
Nije tražila aplauze. Nije željela da bude viđena kao žrtva. Njen cilj je bio samo jedan – da njeno dijete ima ono što ona nije imala – priliku za bolji život. U jednom intervjuu, jednostavno je rekla: „Majka ne bira sebe. Majka bira ono što njeno dijete treba da ima.“
- U svijetu gdje mnoge žene ne smiju ni sanjariti, Bahia je pokazala da hrabrost ne mora biti glasna. Nije imala moć, nije imala zaštitu, nije imala ni pravo da bude ono što jeste – ali je imala ono što nijedan zakon ne može izbrisati: snagu karaktera.
Njena priča nije bajka. Nema sretan kraj. Ali ima istinu, borbu, i nepokolebljivo dostojanstvo. Niti jedna kazna ne može poništiti ono što je postigla. Bahia Suleimani je žena koja je ostavila sve iza sebe, kako bi sačuvala ono najvrijednije – život svoje porodice. I upravo zbog toga, bez pompe, bez priznanja i bez spomenika, postala je istinska heroina našeg vremena.
