Danas ćemo pisati o Helen Beriman iz Londona koja je riješila skinuti sve maske doslovno i metaforički. Odlučila je napustiit sve i otići u Španiju kako bi radila na nudističkoj plaži.
Kada je prvi put zakoračila među naturiste, Helen nije ni slutila da će to iskustvo potpuno promijeniti njen pogled na svijet – i na sebe. Tada je to učinila iz čiste znatiželje i ljubavi prema svom suprugu, strastvenom zagovorniku života bez odjeće. Danas, nekoliko godina kasnije, upravo je ta plaža postala njen novi dom i mjesto na kojem radi. Svakog dana poslužuje kavu i koktele gostima kafića u blizini popularnog naturističkog kampa na jugoistoku Španije – i to potpuno naga, osim zaštitne kecelje.
„U početku mi je bilo nelagodno. Imala sam osjećaj da svi gledaju, procjenjuju, uspoređuju… Bila sam uvjerena da su oči stalno uprte u mene,“ prisjeća se Helen s osmijehom. „Ali stvarnost je bila potpuno drugačija. Na nudističkoj plaži ljudi su nevjerojatno opušteni. Nikoga ne zanima imate li celulit, bore ili stomak koji više nije ravan kao u dvadesetima. Upravo zato sam zavoljela taj svijet i odlučila ostati.“
Posao u kampu pronašla je zahvaljujući prijatelju koji je već radio tamo, ali postojao je jedan važan uslov: svi zaposleni morali su se uklopiti u filozofiju mjesta – bez odjeće.
- Prvi dani bili su izazovni i zahtijevali su veliku prilagodbu.
- Osjećala je sramežljivost i stalnu potrebu da se pokrije.
- Međutim, kako su prolazile sedmice, počela je primjećivati da je nitko ne doživljava kao seksualni objekt.
„Prestala sam gledati na svoje tijelo kao na problem. Počela sam ga voljeti onakvo kakvo jest,“ priznaje Helen s iskrenim osmijehom.
Naravno, svijet naturizma nije uvijek savršen. Helen se prisjeća kako ponekad neki gosti, osobito oni koji dolaze prvi put, ne uspiju savladati uzbuđenje.
- „Vidite ih kako križaju noge, prekrivaju se peškirom ili leže na stomaku, iako pokušavaju djelovati smireno,“ priča kroz smijeh.
- „Neki jednostavno ne znaju kako se ponašati, ali sve se vidi.“
Najneugodniji trenutak dogodio se kada je jednom gostu poslužila espresso, a pogled joj je pao ispod stola. „Bio je potpuno opušten i nije se trudio ništa sakriti. Samo sam mirno upitala: ‘Mogu li vam donijeti dodatni peškir?’ Diskretnost je na ovakvim mjestima ključna,“ kaže Helen, naglašavajući koliko je važno biti taktičan u takvim situacijama.
Iako mnogi povezuju nudizam s razvratom, Helen tvrdi da je to daleko od istine. „Ljudi često pogrešno vjeruju da golotinja automatski znači seksualnost. U stvarnosti je potpuno suprotno. Atmosfera je prijateljska, porodična, često dolaze stariji parovi i obitelji s djecom. Ljudi vas gledaju u oči, a ne u vaše tijelo.“
Za Helen je ovo iskustvo bilo istinski transformativno. „Prava sloboda dolazi kada skinete ne samo odjeću, već i sram, očekivanja i uvjerenje da morate izgledati savršeno da biste bili prihvaćeni.“ Na plaži je naučila da njeno tijelo nije neprijatelj, već njen dom.
- „Osjećam se lijepo i samopouzdano – bez šminke, bez grudnjaka, bez filtera.“
- „Naučila sam voljeti svaku svoju nesavršenost.“
Ako se ponekad dogodi da nekome prorade hormoni, Helen smatra da je i to dio ljudskosti. „Važno je znati kako se ponašati kad se to dogodi. I meni je drago što svojim primjerom pomažem ljudima da prihvate sebe – baš onakve kakvi jesu.“
Njen put od sramežljive žene koja je s oklijevanjem kročila na nudističku plažu do samouvjerene osobe koja tamo živi i radi pokazuje koliko prirodnost i prihvatanje mogu osloboditi čovjeka. Danas je Helen uvjerena da je pravi osjećaj slobode tek onda kada prestanete mjeriti svoju vrijednost kroz tuđe poglede.
