Imam 33 godine i radim kao kasirka u malom marketu u našem naselju. Moj posao podrazumijeva svakodnevnu interakciju s ljudima – osmijeh, ljubaznost, strpljenje. Iako je to možda formalno dio opisa radnog mjesta, za mene je to prirodan način ponašanja. Volim da širimo pozitivu, čak i u običnim situacijama. Nikada ne znaš kakav dan neko ima i koliko im može značiti jedan iskren pozdrav ili topla riječ.
Jednog jutra, odmah po početku smjene, u market je ušao stariji gospodin. Bio mi je već poznat – dolazio je često, uvijek tih, povučen, s pomalo strogim izrazom lica. Takvi ljudi obično ne žele razgovor, sve obavljaju brzo i bez suvišnih riječi. Ipak, kao i svaki put, pozdravila sam ga sa osmijehom i upitala kako je. Tada se dogodilo nešto neočekivano – zastao je, pogledao me i prvi put iskreno se nasmijao.
- Pogledao me ispod oka, kao da pokušava da protumači da li sam ozbiljna.
- Zatim je izgovorio riječi koje nisam očekivala: „Djevojko, da li ću te ikada vidjeti neraspoloženu? Znaš, samo zbog tebe dolazim u ovaj market.“
Te rečenice su me duboko dirnule. Izgovorene jednostavno, ali s takvom iskrenošću, da su mi ostale urezane. To što je baš taj tihi, povučeni čovjek rekao nešto tako toplo i ljudsko, podsjetilo me koliko je važno ono što svakodnevno radim, čak i kada izgleda neprimjetno.
- Bilo je to priznanje da mali gestovi mogu imati veliki uticaj.
- I da osmeh, kada dolazi iz srca, može doprijeti i do najzatvorenijih osoba.
U mnogim profesijama, posebno u radu s ljudima, očekuje se da ostaviš svoje brige kod kuće, da budeš pristojan i funkcionalan. No ono što sam tog dana naučila je da ljubaznost ne mora biti samo profesionalna maska. Kada je autentična, ona stvara mostove između ljudi, čak i onih koji djeluju kao da ih ne žele.
U tim trenucima sam se prisjetila i svojih teških dana – kad sam dolazila na posao umorna, iscrpljena, zabrinuta, ali nisam dozvoljavala da to utiče na način kako se ophodim prema ljudima. Umjesto da se zatvorim, trudila sam se da bar nekom uljepšam dan. I sada sam znala da to ima smisla.
- Taj čovjek nije znao ništa o meni, kao ni ja o njemu.
- Ali smo, preko nekoliko riječi i osmijeha, ostvarili kontakt – istinski ljudski susret.
U današnjem svijetu gdje su mnogi otuđeni, gdje rijetko čujemo komplimente, gdje ljudi često žure i gledaju u telefone, ovakvi trenuci su pravo blago. Podsjećaju nas da svi nosimo svoje borbe, i da ljubaznost nikada nije uzaludna. Možda baš tvoj osmijeh nekom bude jedina lijepa stvar tog dana.
- Taj događaj me motivisao da još više njegovim smiješkom ojačam svoju svakodnevnu misiju.
- Shvatila sam da ono što radim ima vrijednost, ne samo kao posao, već kao ljudska podrška.
Lijepa riječ ili pažljiv gest ne koštaju ništa, a nekome mogu značiti sve. I upravo zato neću prestati da se trudim – da pozdravim, nasmijem se, upitam kako je neko. Jer možda baš tad, u tom trenutku, nekom treba znak da nije nevidljiv, da ga neko vidi i čuje.
Nakon tog susreta, dan mi je protekao lakše. Imala sam osjećaj da sam, na neki neobičan način, dobila priznanje. Ne u vidu nagrade ili povišice, već kao iskreno hvala – ono koje se pamti. I da, ponosna sam na to.
- Ne zbog nečije pohvale, nego zato što znam da sam napravila razliku.
- Jer u svijetu punom buke i stresa, toplina ima svoju snagu – tihu, ali postojanu.
Od tada gledam svakog kupca s još više pažnje. Nikad ne znaš kroz šta neko prolazi. Možda ne mogu riješiti njihove probleme, ali mogu pružiti trenutak olakšanja, da bar u tih nekoliko minuta osjete da nisu sami.
Na kraju, možda najvažnija spoznaja je ta da dobrota ostavlja trag. Ne uvijek vidljiv, ali uvijek prisutan. I kada se jednom pokrene, širi se – kroz osmijeh, gest, pogled.
Zato, i dalje ću biti ta – kasirka koja voli svoj posao, ali još više voli ljude.
