Danas ćemo pisati o Slavici koja je uspjela da svojim malim gestovima dotakne tuže srce. Danas ćete čitati ispovijesti u cijelosti.
Postojala je žena čije srce nikada nije prestajalo da sija, čak ni kada joj je život donosio najteže udarce. Slavica je bila tiha i blaga duša, ona koja je svakog jutra ustajala ranije od svih – prije nego što bi se sunce pojavilo na horizontu i dok su ptice još šaptale prve note svojih pjesama. Njen mali stan na četvrtom spratu mirisao je na džem od šipka i čaj od nane, a dan je započinjala s ritualima koji su joj donosili spokoj.
Svakog jutra pažljivo bi mazala krišku hleba, uvijek onog polusvježeg koji je kupovala dan ranije, i mislila na čovjeka s drugog sprata. Njega su svi u zgradi zvali samo Mrgud. Niko nije znao njegovo pravo ime. Za komšiluk je bio sjenka koja tiho prolazi hodnikom bez pozdrava, s pogledom uprtim u pod. Ali Slavica je osjećala da iza tog zida tišine postoji nešto više, nešto što niko nije vidio.
- Godinama je u ranu zoru, bez riječi i pompe, ostavljala kesicu na njegovom pragu.
- Parče hleba s džemom, šoljicu toplog čaja, ponekad i tvrdo kuvano jaje.
- Nikada nije tražila zahvalnost niti ostavljala poruku.
- Nije čak ni znala da li on sluti ko je osoba iza tih malih znakova pažnje.
Taj ritual bio je poput tihe melodije koja se ponavljala iz dana u dan. Sve dok nije stigla zima koja je promijenila sve. Bolest je prekinula njen ustaljeni ritam. Komplikacije zbog dijabetesa dovele su je u bolnicu, a povratak kući donio je tišinu koja je gušila. Ostala je bez lijeve noge, a ulice su za nju postale nepremostive prepreke. Komšije su je gledale s nelagodom, ne znajući kako da joj priđu.
Jednog ledenog jutra, tačno u 6:03, na vratima se začulo kucanje. Slavica se, oslanjajući se na štake, polako dovukla i otvorila. Pred njom je stajao Mrgud, u staroj jakni i sa slamnatim šeširom na glavi. U rukama je držao kutiju i tiho rekao: „Mislio sam da bi ti sada prijao doručak.“
- U kutiji je bio hleb s džemom, kuvano jaje i čaj od nane.
- Nastupila je tišina koja je grijala, a ne gušila.
- „Nisam znao kako da ti zahvalim“, tiho je priznao i otkrio svoje pravo ime – Bogdan.
Nekada je bio pekar, a život mu je izgubio smisao kada je ostao bez supruge. Sve dok se jednog jutra nije pojavila ona mala kesica s hranom. „Tada sam prvi put poslije dugo vremena osjetio da još postojim,“ rekao je.
Slavica mu je uz blag osmijeh odgovorila: „Mislila sam da ti treba neko ko zna da postojiš.“ Tog trenutka dvoje usamljenih ljudi pronašli su zajednički ritam. Od tada je Bogdan svakog jutra donosio doručak Slavici.
- U kutiji je uvijek bila neka sitnica koja je govorila: „Primijetio sam te.“
- Nekad kriška pomorandže, listić mente ili mali papirić s citatom iz knjige.
Jednog dana, u kutiji je pronašla ceduljicu na kojoj je pisalo: „Znaš li zašto se ptice ne boje zime? Jer vjeruju proljeću.“ Tog dana je prvi put sjela u invalidska kolica i izašla iz stana. Bogdan ju je čekao ispred zgrade, spreman da je gura kroz ulice i pokaže joj da svjetlost još uvijek postoji.
Vremenom je njihovo prijateljstvo raslo. Bogdan je dijelio uspomene iz mladosti – kako svira usnu harmoniku, pamti recepte iz vojske i umije da nasmije čak i kada ga sustignu suze. Jednog popodneva u parku prišao im je dječak i pružio crtež: Slavica u kolicima, pored nje čovjek sa šeširom i kutijom. „Vi ste sada poznati“, rekao je dječak i otrčao.
Ali jednog jutra Bogdan nije došao. Ni sljedećeg. Ni onog iza. Komšije su ga pronašle mirnog u snu. Pored kreveta stajala je kutija s hlebom, džemom i čajem, te kratka poruka: „Hvala što si me podsjetila da i stari ljudi mogu da imaju prvi dan proljeća.“
Od tada Slavica svakog jutra ostavlja kutiju ispred zgrade. Ne zna ko će je uzeti, ali zna da mora nastaviti. Jer na posljednjem papiriću koji joj je ostavio pisalo je:
- „Postoje dani kada nismo sigurni da li smo nešto izgubili ili pronašli. I to je najljepša začkoljica od svih.“
