Sve je počelo sasvim spontano. Odluka da instaliram dejting aplikaciju nije bila rezultat neke velike potrebe, već više radoznalosti. Željela sam izaći iz svakodnevne monotonije, možda se malo zabaviti, flertovati, nasmijati se. Bez očekivanja, bez planova. Među desetinama lica koja su se smjenjivala na ekranu, jedno mi je odmah privuklo pažnju. Bilo je nešto poznato u njemu, ali nisam mogla da ga odmah povežem s nekim iz stvarnog života.
- Razgovor je tekao lako. Bio je šarmantan, duhovit, znao je kada da odgovori, kada da se povuče, kada da nasmije. Dopisivali smo se sve češće, a među redovima je rastao flert. Prije nego što bismo prešli granicu dopisivanja i zakazali susret, odlučila sam da ga, ipak, provjerim. Otvorila sam njegove društvene mreže, više iz navike nego iz sumnje. Ali ono što sam vidjela, promijenilo je sve.
Na jednoj fotografiji, nasmijana kao uvijek, stajala je moja najbolja prijateljica. A pored nje – on. Njen muž.
U trenu mi je srce potonulo. Kao da je neko ugasio svjetlo u meni. Osjetila sam gađenje, nevjericu, stid, bijes. Sve se pomiješalo u jednoj eksploziji emocija. Nisam mogla da ćutim. Znala sam da bi ona meni rekla da je bilo obrnuto. I znala sam da je istina jedini ispravan put, bez obzira na to koliko boljela.
Pozvala sam je na razgovor, stisnutog grla i drhtavih ruku. Pokazala sam joj prepisku, spremna na šok, na suze, na tugu. Umjesto toga, uzela je moju ruku, nasmiješila se – hladno, tiho, skoro jezivo – i rekla: “Hvala ti što si mi ti to rekla.” Ali njen glas se ubrzo promijenio. Postao je oštar, težak, poput kamena.
“Ali nemoj da se pravimo da je ovo bila obična slučajnost.”
Zanijemjela sam. “Šta?” promucala sam.
Stisak njene ruke postao je jači, gotovo bolan. “Ti si oduvijek željela ono što je moje. Samo si čekala priliku. I sad si je dočekala. Kako si to mogla?”
- Šokirana, slomljena, pokušavala sam da pronađem riječi. Da joj kažem da nisam imala pojma. Da sam, čim sam shvatila ko je on, osjetila samo mučninu. Ali nije me slušala.
Ustala je, pogledala me sa prezirom koji nikada ranije nisam vidjela kod nje i izgovorila riječi koje su mi ostale urezane: “Vidjela sam kako ga gledaš. Gledaš sve što je moje. Možda je vrijeme da se udaljimo. Ovo mi ne treba.”
Bez vike, bez suza, bez druge šanse, otišla je. Samo je nestala iz mog života.
Nakon toga, blokirala me svuda – na telefonu, mrežama, porukama. Zajedničkim prijateljima ispričala je svoju verziju. U toj priči ja sam bila zavodnica, neprijatelj, izdajica. Osoba koja je planirano pokušala da preotme muža prijateljici koju je godinama zvala sestrom.
Pokušala sam da se objasnim. Ali nije bilo mjesta za moju istinu. Njene riječi su bile brže, uvjerljivije. Niko nije želio da me čuje. U jednom naletu povrijeđenosti, ona je izbrisala sve: naše prijateljstvo, godine bliskosti, sve tajne, smijeh, podršku, sve što smo ikada dijelile.
Sada, s vremenskim odmakom, pokušavam da razumijem šta me više boli – to što mi nije vjerovala, ili to što je možda cijelo vrijeme vidjela mene kao prijetnju. Možda je ta distanca koju je sama napravila bila samo kulminacija nečega što je dugo tinjalo u njoj.
- Možda istina nije uvijek lijek. Možda nekada dođe prekasno. Ili samo posluži kao okidač za kraj koji je već bio u pripremi.
Ostala sam bez prijateljice. Bez prilike da objasnim. Bez odgovora. A sve što sam željela bilo je da budem iskrena i poštena. Da zaštitim ono što je nekada bilo važno i meni.
I sada, kad sve utihne, ostane samo jedno pitanje koje sebi ponavljam u mislima:
Da li sam zaista pogriješila – ili je ona samo čekala razlog da me izbriše iz svog života?
