Danas ćemo pisati o Jasmini Kurdić koja je imala muža i sina sa autizmom. Iako je cijelo vrijeme se suočavala sa izazovima u pitanju sina, oni su ipak živjeli miran i porodični život.
Marin, suprug Jasmine, imao je posebnu strast – vožnja bicikla. To mu nije bila samo rekreacija, već način da se oslobodi stresa koji se taložio kroz svakodnevicu, naročito jer su njih dvoje mnogo energije ulagali u brigu o svom sinu. Jasmina je u to vrijeme bila posvećena poslu, a tog dana imala je važan razgovor s logopedkinjom koju je planirala zaposliti. Dok je bila usred tog razgovora, zazvonio joj je telefon – bio je to Marin. Pretpostavila je da želi reći kako će, dok je njihov sin kod bake, otići na vožnju. Iako je bila nervozna i zauzeta, kratko je razgovarala s njim prije nego što je on krenuo.
Njihova svakodnevica bila je organizirana tako da je uvijek jedan od njih bio uz sina, dok je drugi imao vrijeme za svoje obaveze ili opuštanje. Tog dana, nakon što je Jasmina završila svoj razgovor, planirala je krenuti kući i zamijeniti Marina. On je poslije trebao otići na jogu, svoj omiljeni način da pronađe unutrašnji mir.
No, mir tog dana naglo je nestao. Na vrata je, bez najave, pokucala njena jetrva. Jasmina se iznenadila njenim dolaskom i odmah pitala što se dogodilo. Na licu joj je vidjela suze, a u glasu tugu dok je izgovorila riječi koje su zauvijek promijenile njen život: “Marin je poginuo.”
U prvi mah, Jasmina nije mogla shvatiti značenje tih riječi. Potom je čula strašnu istinu – dok je vozio bicikl, Marin je udaren u sred bijelog dana na jednoj od ruta kojom je često prolazio. Nesreća je bila toliko teška da je preminuo na mjestu događaja.
- Brat njenog supruga, koji je i sam bio strastveni biciklist i novinar, prvi je saznao za nesreću.
- Policija je kasnije službeno potvrdila vijest Jasmini.
- Vijest se proširila brzo, a bol je postala nepodnošljiva.
Dan nakon tragedije za Jasminu je bio kaotičan. Ljudi su stalno dolazili u njenu kuću kako bi izrazili saučešće. Njena majka preselila se k njoj kako bi joj pomogla i pružila potporu u najtežim trenucima.
Jasmina se sjeća da su ti dani bili ispunjeni tugom i šokom, a vrijeme je prolazilo sporo, gotovo nepodnošljivo. Živjela je iz minuta u minut, ne postavljajući pred sebe nikakve velike zadatke. Svaki sat bio je borba – trudila se brinuti o osnovnim stvarima poput hrane i sna, ali često joj ni to nije polazilo za rukom.
- Hrana joj nije prijala, gubila je apetit.
- Danima je osjećala težinu koja je pritiskala i tijelo i dušu.
- Nije pokušavala potisnuti bol, nego je jednostavno prolazila kroz nju.
Četiri godine kasnije, Jasmina i njihov sin vode mirniji život. Trude se čuvati uspomenu na Marina – pričaju o njemu, gledaju stare fotografije i prisjećaju se zajedničkih trenutaka. Iako je gubitak ogroman, Jasmina vjeruje da bi Marin želio da oni nastave dalje, da žive punim plućima.
Ona danas govori s puno snage i nade, naglašavajući važnost pronalaženja smisla čak i kad se život čini slomljenim. Njen sin, iako je bio mali kad je izgubio oca, odrasta znajući da je bio voljen i da je njegov otac bio hrabar i posvećen čovjek.
- Jasmina uči sina vrijednostima koje su bile važne i Marinu.
- Vjeruje da, uprkos svemu, njih dvoje imaju još mnogo godina zajedničkog života pred sobom.
- Nastoji da njihova svakodnevica bude ispunjena ljubavlju, smijehom i međusobnim razumijevanjem.
Ova priča svjedoči koliko je život nepredvidiv i koliko se sve može promijeniti u samo jednom trenutku. Također pokazuje kolika je snaga podrške porodice u trenucima kad se čini da svijet staje. Jasmina je primjer žene i majke koja, suočena s ogromnim gubitkom, uspijeva pronaći unutrašnju snagu za korak naprijed.
Ona zna da bol nikada neće potpuno nestati, ali isto tako zna da ne smije dopustiti da je tuga potpuno zaustavi. Umjesto da se povuče u tišinu, odlučila je da nastavi živjeti – ne samo zbog sebe, nego i zbog sina koji u njoj vidi sigurnu luku.
- Čuvanje uspomena postalo je način iscjeljenja.
- Svakodnevne male pobjede daju joj snagu.
- Shvatila je koliko je važno cijeniti trenutke koje imamo.
Na kraju, Jasminina priča podsjeća da i kad izgubimo osobu koju volimo, ona ostaje prisutna u našim mislima, riječima i djelima. Život ide dalje, ali sjećanja ostaju zauvijek utkane u nas. Jasmina to zna bolje nego itko – i baš zato odlučuje svaki dan živjeti tako da bi Marin bio ponosan.
