U narodnoj svijesti, Ilija Gromovnik nije tek svetac. On je utjelovljenje pravde, sila s neba koja ne trpi zlo. Njegovo ime nosi težinu, a njegova prisutnost u predanjima i vjerovanjima označava granicu između svjetla i tame, dobra i grijeha. Prema predaji, Ilija nije bio običan čovjek. Bio je Božiji prorok, poslan u vrijeme kada su se ljudi odrekli vjere i okrenuli idolima. Njegove riječi imale su snagu groma, a njegova djela granicu između mogućeg i božanskog. Zatvorio je nebo na tri godine, prizvao oganj iz visina, vraćao mrtve u život – i nije umro. Legenda kaže da se, u ognjenim kolima, uznio živ na nebo, ostavljajući poruku da će se vratiti kada svijetu ponovo zatreba istina.
Dok ga Biblija veliča kao jednog od najvećih proroka, narodno predanje je Iliji dalo još snažniju ulogu – gospodara neba i groma. Na Balkanu, gdje se religija prožima s mitom, Ilija nije samo svetac; on je sila. Vjeruje se da njegov grom udara u zlo, u ono skriveno i nečisto. Zato mu se na dan slave pristupa s poštovanjem, gotovo strahopoštovanjem. Tog dana narod ne radi – ne ore, ne pere, ne putuje, iz straha da ne izazove njegovu srdžbu.
- U znak poštovanja Svetom Iliji:
- ne koriste se metalni alati
- izbjegava se bilo kakav fizički rad
- porodice ostaju kod kuće, u molitvi i tišini
U mnogim krajevima Srbije i Crne Gore, i danas se održavaju običaji prinošenja žrtve – najčešće jagnjeta – kako bi se Sveti Ilija umilostivio. U nekim selima organizuju se litije, molitve i okupljanja. U svemu tome prisutna je svijest da je Ilija veza između zemaljskog i nebeskog, čovjeka i viših sila.
Zanimljivo je da je Ilija svetac kojeg poštuju vjernici različitih religija. Pravoslavci, katolici, muslimani, pa čak i Jevreji, imaju svoju verziju njegove uloge. U Bosni i Hercegovini, gdje se religije prirodno prepliću, dan Svetog Ilije poznat je kao Aliđun. Izreka “Do podne Ilija, a popodne Alija” nije tek igra riječi – ona simbolizuje duhovnu povezanost i poštovanje među ljudima različitih vjera. U jednoj rečenici sadržana je poruka suživota i međusobne tolerancije.
Iz hercegovačke doline Neretve potiče još jedno intrigantno vjerovanje. Prema lokalnoj legendi, u noći između 1. i 2. avgusta, Neretva „riče“ – proizvodi neobične, gotovo životinjske zvuke. Kaže se da tada iz njenih dubina izranjaju nevidljive sile, tražeći one koji su zaboravili poštovanje prema rijeci. Stariji su upozoravali mlade: ne kupajte se te noći, ne provocirajte ono što ne razumijete.
- Narodno vjerovanje vezano za Neretvu:
- rijeka postaje „živa“
- opominje one koji su prema njoj nemarni
- zvukove mogu čuti samo oni koji je iskreno vole
U narodnoj ikonografiji, Ilija je često prikazivan kao snažna figura na ognjenim kolima, nalik slovenskom bogu Perunu – starom božanstvu groma i rata. Ta sličnost nije slučajna. Ona pokazuje kako se mit i religija prepliću, prenoseći vjerovanja s generacije na generaciju. Ilija je tako postao više od sveca – on je nasljednik prastarih vjerovanja, preobražen u formu koju današnje generacije mogu razumjeti.
Ali Ilija nije blag. Njegova pojava ne donosi nježnost, već opomenu. Njegov grom ne najavljuje samo promjenu vremena – već donosi poruku iz visina. Vjeruje se da, ako na Ilindan pada kiša, godina će biti plodna, dok sunčan dan donosi sušu. No istinsko značenje leži u izreci da “što Ilija zagrmi – to ni zemlja ne može prešutjeti.”
To nas podsjeća da ovaj praznik nije samo religijski datum, već duhovni orijentir. On nas upozorava da postoje sile veće od nas, koje ne zaboravljaju. Pravda, iako spora, dolazi – ponekad tiho, ponekad kao grom iz vedra neba. Ilija Gromovnik je simbol tih trenutaka kada moramo zastati, pogledati prema nebu i zapitati se – jesmo li zaboravili kome polagati račune?
U vremenu kad su srca mnogih zanijemila, možda nam baš Ilijina grmljavina treba da nas podsjeti da još ima prostora za vjeru, savjest i odgovornost. I dok on juri nebom u svojim ognjenim kolima, njegova poruka i dalje para tišinu – poziva nas da slušamo, osjećamo i pamtimo.
